Do zadnjeg trenutka nisam se mogao odlučiti da li da uopće nastupim na 6. riječkom polumaratonu ili ne. Kao što znate, puna tri mjeseca nisam trčao, najprije zbog operacije ateroma, a nakon toga sam glupo pao, i nabio (a možda i polomio rebra).
Silno sam želio nastupiti i završiti utrku unutar limita, jer imam svih dosadašnjih pet učesničkih medalja, a baš su lijepe. Unikatne, i svaka predstavlja neku od znamenitosti našeg grada. No, može li se polumaraton uopće pretrčati bez treninga ? Moj trener (a to sam ja) savjetovao mi je da pokušam krenuti najmanjom mogućom brzinom (a to je kod mene negdje 5:30/Km) i da utrku podijelim u blokove po 5 km. Nakon svakih 5 km da hodam cca 45-60 sec. Ispočetka mi se činilo jako sporo, ali nisam se dao navući. Od prvog koraka bilo mi je jasno da problem neće biti aerobne prirode (trčim polako) nego da je pitanje hoće li noge izdržati. Do prve okrijepe (5 km) išlo je bez problema, i nisam imao ni najmanje želje hodati. Ali, ipak sam stao, popio na miru (u hodu) i poslušao trenera. Nakon 8 km, i dalje sam gurao polako bez nekih većih problema. Sad sam već znao da ću utrku završiti jer je još samo 2 km. do okreta pa nema smisla da se okrećem ranije. Tako sam bio planirao ako osjetim da neću izdržati. Na drugoj okrijepi, ista stvar, nikakve želje za zaustavljanjem, ali ja i dalje disciplinirano, u hodu pijem i osvježavam se. Nakon okreta su počeli problemi. Velika težina u nogama i pad u tempu. Ali ništa strašno, osjećao sam se kao da trčim maraton i to negdje nakon 30 km. Tada sam već znao da ću istrčati u limitu, a vjerojatno i ispod 2 sata. Nakon treće okrijepe još malo hodanja (sad mi je već jako dobrodošlo). Još sam jednom malo prohodao, onih zadnjih 100 uzbrdo na Krnjevu, i onda sam se polako skotrljao preostalih 2 km nizbrdio i 2 po ravnome. Kilometar prije cilja, u podvožnjaku, bio sam još uvijek uvjeren da imam rezultat ispod dva sata. Ali ništa od toga, u cilju 2:01: nešto sitno. Eto, dakle može se. Prevario sam ga...
Sama utrka, inače, bila je jako lijepa. Dva benda koja su bodrila trkače žestokom svirkom, vode i više nego dovoljno, potpuno zatvorene ceste, srdelica parti dan prije trke, odličan bend na proglašenju, jedino što nije valjalo bio je onaj grah za ručak. I naravno, ono što me najviše muči, nikako da ova utrka probije granicu od 200 trkača. Kao da je ukleta. Dobre novčane nagrade, atraktivna staza, ne može se ni usporediti ona turopoljska, a tamo je bilo skoro 300 ljudi. Mislim da ovaj termin ne valja, ali to neka procjeni organizator.
I još na kraju, prekrasna galerija slika, ekskluzivno objavljena na ovom blogu, a za koju je zaslužan veliki ljubitelj i promotor trčanja Igor Podnar iz Kastva ...
Post je objavljen 09.10.2007. u 17:05 sati.