Marketing
Love is not blind - it sees more, not less. But because it sees more, it is willing to see less...
Bila je vedra, zvijezdama prošarana noć. Osjećala sam se veoma dobro iako sam znala da moramo razgovarati i riješiti neke stvari.
Pogledom sam te tražila u masi. Nije te bilo... Unutra je bilo jako zagušljivo, vrućina je isparavala iz bujice ljudi koji su se kretali u ritmu. Izašla sam i sjela za stol na terasi.
Palila sam treću cigaretu kada sam te ugledala. Nasmješio si se i ušao unutra.
Netom što sam ugasila spomenutu cigaretu, došao si isjeo pokraj mene.
''Moraš mi reći što će se dogoditi s nama... Hoće li se išta dogoditi?''- upitala sam vješto izbjegavajući tvoj pogled.
Usljedila je kratka... zapravo , malo duža tišina...
''Neznam... Stvarno neznam...''- napokon si progovorio.
''Okej... samo saznaj.... Čim prije tim bolje...''
Nismo više doticali tu temu. Nismo imali što reći...
Primaknuo si se bliže meni. Zagrlila sam te. Glavu sam naslonila na tvoje rame, prstima ti mrsila kosu... Uzvratio si mi zagrljaj. Tvoje ruke... Dok si jednom opušteno obgrlio moja ramena, drugom si se poigravao sa sjenom na mojim leđima.
Nisam razmišljala.
Jedva da sam i disala.
Ponovo sam se prepustila osjećajima.
Nisam te namjeravala pustiti.
Nisam te htjela pustiti.
Ali pustila sam te.
Nisam te poljubila, iako sam to željela više no išta drugo u životu. Duboko u meni gorjela je slika, vizija nas... Zajedno, zauvjek...
No, nisam mogla zaustaviti vrijeme. Trenutak je otišao u nepovrat. Ustao si i otišao unutra...
Sjedila sam još neko vrijeme vani, a potom sam se i ja izgubila u vrevi ljudi.
Plesao si s njom. Vidjela sam te.
S još jednom svojom ''prijateljicom'' (?)... Povrijedio si me...
''Između nas nema ničeg. Sve je to samo zajebancija'' - govorila mi je.
Da, neslana šala na moj račun.
Nakon nekoliko dana dogodilo se ono čega sam se pribojavala. Odlučio si.
'' Sviđaš mi se, ali nemogu nas zamisliti kao par''
''Prijatelji?'' – znatiželja prošarana povrjeđenim egom progovarala je iz mene.
''Pa...da...'' – tvoje riječi danima su mi odzvanjale u glavi, iako ih nikad nisi izgovorio. Napisao si ih.
Samo prijatelji – sve što ćemo ikada biti.
Danas, mjesec dana nakon tih događaja još uvjek čujem odjek neizgovorenih riječi.
Samo prijatelji.
Zašto nisam imala hrabrosti poljubiti te kada je trenutak bio savršen. Imala sam priliku, propustila sam ju. Zauvjek ću se pitati da li bi ishod bio isti da sam to učinila?
Dali bi i tad bili SAMO PRIJATELJI ?
Post je objavljen 12.10.2007. u 00:00 sati.