Ne samo zbog Drave, stadiona, kina, bokora zelenila, austrougarskih kućerina i "širokih ulica", već (i uglavnom), zbog pitomosti, zbog onog rijetkog osjećaja koji mi se javljao samo u naročitim gradovima, da bi tu i u tri poslije ponoći mogao prošetati s Onom Koju Volim, ne zazirući od debila i bolesnika koji nas usporavaju, i ne obazirući se na njih kad naiđu u susret... Puno je puta belišćanski zrak pirnuo pod svodovima naših pluća, svirala je tu ona ista muzika na koju i ja plešem ovaj život, mirni ljudi (većina), most, tijesne suknje, obala i osnovna škola, korzo i kazalište... sasvim dovoljno za pametnog čovjeka...
A opet...
Bojim se da taj gradić nikad više neću zamisliti onako kako ga se sjećam, nego onako kako mi se prikazao u sljedećoj Kuletovoj tišini, u onoj posljednjoj, najdužoj, koju nisam ni uspio odbrojati do kraja, jer je otišao nenadano, ne rekavši pozdrav... bio je netko kog su uvijek pitali kad o čemu treba presuditi... sigurno mu se Onaj Gore obradovao kao dragom rođaku… Kada mu je umoran zakucao na nebo…
Post je objavljen 08.10.2007. u 22:23 sati.