Marketing
Il Mantovano Volante
Često se puta u svojim imaginarnim putovanjima kroz vrijeme nađem na mnogim egzotičnim mjestima uz događaje koji su danas samo jeka iz prošlosti...
Evo me tako i danas, 28. srpnja 1935 godine, kišno je prijepodne, a ja uz još tristo tisuća ljudi razbacanih pored staze stojim i drhtim pored zavoja Karussell.
Dio je to 28.265 km dugačkog njemačkog ponosa...Nürburgringa.
Odjednom, začuje se udaljena grmljavina, kroz izmaglicu koja se spustila na gustu borovu šumu koja okružuje stazu nazire se srebrna silueta. Uz glasnu podršku svojih navijača prolazi Rudolf Caracciola u nadmoćnom Mercedes Benzu. Blizu iza njega u crvenom bolidu koji proklizava zavojem prolazi vozač u žutoj majici i plavim hlačama. Bio je to Tazio Nuvolari...
Tko je bio čovjek čiji sam spomen imena kod svih poznavatelja automobilizma budi strahopoštovanje. Čovjek koji je za života postao svojevrsna ikona i legenda koji je predstavljao sve ono štu su mladi talijani željeli postati. Čovjek koji je "činio nemoguće" ne jednom nego konstantno...
Tazio Giorgio Nuvolari rođen je 16. studenog 1892 godine u pitoreksnom mjestašcu Castel d`Ario pokraj Mantove u sjevernoj Italiji.
U obitelji u kojoj su otac Arturo i ujak Giuseppe aktivno sudjelovali u raznim utrkama nije trebalo dugo da se i kod malog Tazia primijeti žar za brzinom. Tazio je obožavao svog ujaka koji je bio i zastupnik za Bianchijeve motocikle te višestruki prvak Italije u biciklizmu. Prvi koraci bili su maleni. Počeo je sudjelovati u biciklističkim i konjičkim utrkama, ali s vremenom interes prema automobilima postajao je sve jači te se kao šesnaestogodišnjak zaposlio kao mehaničar u jednoj od radionica u Castel d`Ariu.
1915 godine, sa nepune 23 godine, Tazio je dobio licencu za sudjelovanje na motociklističkim utrkama. No tih godina tamna se sjena nadvila nad Europom i početak 1. svjetskog rata odgodio je Nuvolarijevu karijeru. Kao i večina mladih talijana i Nuvolari se pridružio vojsci. Kako je i u vojsci želio služiti kao vozač, podnio je molbu da ga dodijele službi hitne pomoći, no vojska je njegovu molbu odbila jer ga je smatrala "preopasnim" za taj posao. Ipak, uspješno je preživio rat vozeći kamione i druga razna vozila. Nakon završetka rata, oženio se svojom dugogodišnjom ljubavi, Caroline, s kojom je ubrzo dobio i dva sina i samo naizgled počeo mirno živjeti kao prodavač automobila...
1920 godine ponovno je počeo nastupati u moto utrkama jer za svoju veliku želju - auto utrke nije imao dosta novaca. Često je mijenjao motocikle, pa je između ostalih nastupao i na Nortonu, Garelliju, Fongrisu i Indianu. Njegovi odlični nastupi nisu prošli nezapaženo i ubrzo je stigla ponuda najmočnije talijanske momčadi - Bianchi. Nuvolari je ponudu prihvatio te je kao član momčadi 1925 godine osvojio naslov europskog prvaka u kategoriji do 350 ccm. U tom razdoblju Tazio je četiri puta zaredom osvojio grand prix za kup nacija kao i pet puta zaredom utrku na stazi Lario.
1925 Italian GP, Monza
Kako njegova želja za auto utrkama nije jenjavala, pokušavao je izboriti mjesto u jednoj od velikih momčadi. Nakon nekoliko odličnih rezultata sa bolidima marke Chiribiri i Bianchi, njegova upornost isplatila se kada mu je tvornička momčad Alfa Romea ponudila mjesto rezervnog vozača. Već u svom prvom nastupu pokazao je svoj talent kada je tijekom prvog slobodnog treninga postigao drugo najbrže vrijeme. Nažalost, krajem treninga desio se kvar na mjenjaču. Izletio je sa staze i zadobio teške ozljede udarivši u drvo. Hitno je prevezen u bolnicu gdje mu je stavljen gips na obje noge. U razgovoru s liječnicima saznao je da će tek za mjesec dana biti u stanju opet hodati. Neumornog duha i čelične volje Nuvolari nije želio propustiti veliku nagradu Italije u motociklizmu koja se vozila za tjedan dana. Zamolio je liječnike da mu dan prije utrke skinu gips i bandažiraju noge tako da bude sposoban sjediti na motociklu. Kako nije bio u mogućnosti da se sam popne, prije starta utrke mehaničari su ga morali posjesti na motocikl i gurnuti da bi uopće mogao krenuti.
Legenda o Nuvolariju počela je tog dana kada je pobijedio u toj utrci...
1927 godine, Nuvolari i njegov kolega i prijatelj iz momčadi Achille Varzi, odlučili su osnovati momčad za auto utrke i kupili dva nova bolida - Bugatti T35. Iako ti bolidi nisu bili dorasli puno snažnijim Alfama P2, Nuvolari je pobijedio dva puta 1927 godine i četiri puta 1928. Međutim, rivalstvo između dva nekada odlična prijatelja, svakom utrkom postajalo je sve veće i Achille, sin bogatog trgovca, kupio je novi Alfa Romeo P2 i napustio momčad. Tazio je ubrzo i sam postao vlasnik nove Alfe, te je na utrci Coppa Ciano u cilj ušao kao drugi vozeći u gipsanoj košulji nakon pada u moto utrci par dana ranije...
1930 godine, Nuvolari je postao vozač tvorničke momčadi Alfa Romea gdje je za momčadskog kolegu ponovno dobio svog nekadašnjeg prijatelja, a sada ljutitog protivnika, Achillea Varzia. Te godine pobijedio je na stazama u Brnu, Firenci i na čuvenoj Mille Miglia. Legenda tvrdi da je Nuvolari vozeći na Mille Miglia tijekom noći ugasio svijetla kako ga Varzi ne bi primijetio da ga sustiže. Tri kilometra prije cilja odjednom se pojavio pored zaprepaštenog Achillea, upalio svijetla i odjurio prema pobjedi. Lijepo zvući, ali valja napomenuti da su u ono vrijeme bolidi startali u intervalu od deset minuta. Tolika je bila Tazijeva nadmoć da je u identičnim bolidima nadoknadio svih deset minuta prednosti sa kojom je Varzi startao.
1932 Targa Florio
Iako je i sam bio lagašan i malen rastom (160 cm), za ovu utrku Nuvolari je zatražio od Enza Ferrarija da mu nađe mehaničara koji bi bio jednake težine ili čak lakši od njega. Enzo mu je uspio naći jednog mladog i neiskusnog mehaničara. Prije utrke, kako se mladić ne bi previše prestrašio Nuvolarijeve vožnje, dogovorili su se da će Tazio prije svakog opasnog zavoja viknuti kako bi se ovaj imao vremena sagnuti ispod kokpita. Nakon utrke i još jedne pobjede, Ferrari je pitao mehaničara kako je izdržao. Mehaničar je odgovorio : "Nuvolari je počeo vikati prije prvog zavoja i nije prestao sve do zadnjeg. Bio sam na podu automobila cijelo vrijeme utrke!"
Alfa Romeo je 05. srpnja 1932 godine predstavio svoj vjerojatno najbolji bolid svih vremena...P3 ili type-B kako je poslije postao poznat. Bio je to prvi pravi monoposto u Europi i jedini puta u Nuvolarijevoj karijeri da je cijelu sezonu vozio dominantni bolid. Pobijedio je na dvije od tri utrke za prvenstvo Europe i postao prvak ispred svog momčadskog kolege - Borzacchinija. Tome je tijekom sezone dodao još četiri pobjede, uključujući i prestižni Monaco.
1933 godina bila je jedna od njegovih najboljih sezona. Iako se prije početka sezone Alfa Romeo službeno povukao iz natjecanja, ipak su na neki način bili predstavljeni kroz privatnu momčad Enza Ferrarija. Zbog previsoke cijene za model P3, momčad je bila prisiljena koristiti njegovog prethodnika - model "Monza". Nuvolari je sezonu otvorio pobjedama na velikoj nagradi Tunisa i na Mille Miglia. Onda je došla utrka u monegaškoj prijestolnici i jedan od najvećih duela ikad viđenih. U borbi protiv Varzija od samog starta, Nuvolarijev je bolid izdržao do posljednjeg kruga kada se zapalio motor. Nuvolari, za kojim su trčali vatrogasci, počeo je gurati svoj gorući bolid samo da bi 200 metara prije cilja kolabirao i završio sa diskvalifikacijom. Sezonu je nastavio pobjedama na utrkama u Alessandriji, Nimesu i Eifelu te na 24 sata Le Mansa. Međutim, Tazio je bio sve nezadovoljniji načinom na koji je Ferrari vodio momčad i nakon serije odustajanja zbog mehaničkih kvarova otišao je usred sezone i osnovao privatnu momčad zajedno sa Borzacchinijem.
Vozeći Maserati 8CM osvojio je grand prix Belgije i Nice, te Coppa Ciano. Krajem sezone, na poziv britanske momčadi MG, otišao je u Sjevernu Irsku na utrku za Tourist trophy. Za upravljačem MG K3 Magnetta, Nuvolari je dominantnom vožnjom odnio još jednu pobjedu. Nakon utrke netko ga je pitao što misli o novim kočnicama na MG-u. Odgovorio je da ne može točno reći jer ih zapravo nije niti koristio u utrci.
1934 godine utrkama se vratio Mercedes Benz, a po prvi puta pojavio se i Auto Union. Nuvolari se odjednom našao u "2 ligi". Vozeći Maseratije i Bugattije nije se mogao ravnopravo nositi sa puno dominantnijim njemačkim bolidima. Ipak iz te sezone valja izdvojiti njegovu znamenitu vožnju na Avusrennen kada je nastupio samo mjesec dana poslije teške nesreće na utrci u Alessandriji gdje je slomio nogu. Maserati je za tu utrku posebno pripremio bolid kako bi Tazio mogao lijevom nogom pritiskati sve tri papučice, jer naravno, desna noga je još uvijek bila u gipsu. Utrku je unatoč velikim bolovima završio na petom mjestu!
1935 godine, pod pritiskom Mussolinija, Ferrari je pristao na povratak Nuvolarija u svoju momčad. Tazio je sezonu otvorio odlično pobjedom na Pau grand prix, te nastavio s pobjedama na nekoliko manjih utrka u Bergamu, Bielli i Torinu.
1935 Nürburgring Grand Prix
Stuck, Rosemeyer, Fagioli, Varzi i Von Brauchitsch za upravljačima moćnog ponosa njemačke nacije - Auto Uniona i Mercedes Benza. Pitanje je bilo samo koji će od njih utrku završiti kao pobjednik. Scuderia Ferrari dovela je na utrku tri svoje četiri godine stare Alfe P3. Kiša je pljuštala kada je utrka startala i specijalist za kišu, Rudolf Caracciola preuzeo je vodstvo i završio prvi krug sa četrnaest sekundi prednosti ispred Nuvolarija. Nakon dva kruga ispred Alfe probili su se i Rosemeyer, Fagioli i Stuck. Rani Rosemeyerov odlazak u boks vratio je Nuvolarija na četvrto mjesto i u devetom krugu kao da je dobio posebnu inspiraciju Nuvolari je počeo sustizati njemačke bolide. Pretekavši dva Mercedesa našao se na drugom mjestu. Na zaprepaštenje domaće publike u desetom krugu nakon problema Caracciole sa bolidom iznenada se našao u vodstvu utrke. U idućem krugu sva četiri vodeća bolida ušla su u boksove gotovo istovremeno kako bi obavili svoje jedino nadolijevanje goriva. Pit stop se pretvorio u pravu katastrofu za Nuvolarija. Izgubio je 2 minute i 14 sekundi nakon kvara crpke za gorivo. Ali ti problemi kao da su ga još više inspirirali. U 13 krugu prošao je pored Stucka, Fagiolija i Caracciole kao da su početnici. Kvar na bolidu Rosemeyera i dodatni odlazak u boks vratili su Nuvolarija na drugo mjesto, čitavu minutu i devet sekundi iza Von Brauchitscha. Krug za krugom razlika je bila sve manja i nakon dvadeset prvog kruga ostao je samo još jedan. Sat je pokazivao neuhvatljivi zaostatak od 35 sekundi. Von Brauchitsch, zvan Pechvogel (nesretna ptičica), bio je poznat po tome da nije bio osobito nježan prema svojim bolidima. U nastojanju da ostane ispred jurećeg Nuvolarija, gotovo je u potpunosti uništio svoje gume i kočnice. Kod Flugplatza prednost je iznosila 30 sekundi ; Adenauerforst...razlika je već 27 sekundi, ali kod Karussella samo 200 metara dijelilo je još dva bolida. Iznenada, već istrošena guma raspala se i Von Brauchitsch ostao je samo na felgi vozeći 60 km/h. U očaju, pet kilometara prije cilja, gledao je Nuvolarija kako ga prelazi i nestaje u daljini jureći prema pobjedi ispred njemačke publike koja je u nevjerici gledala kako crveni bolid prvi prolazi ciljem.
Takvo je bilo uvjerenje nacističkih službenika u neizbježnu njemačku pobjedu da nisu imali spremnu talijansku himnu za proglašenje pobjednika. Klasičan primjer borbe Davida protiv Golijata, bio je to jedinstveni trijumf čovjeka koji je svojim umijećem i hrabrošću nadmašio sirovu prednost protivnika u brzini, snazi i ubrzanju.
1936 godine nastavio je voziti za Scuderiu Ferrari. Prilikom treninga za utrku u Tripoliju slomio je nekoliko rebara. Prije same utrke išuljao se iz bolnice, taksijem otišao na stazu i noseći svoju "standardnu" gipsanu košulju osvojio sedmo mjesto u rezervnom bolidu. Sezonu je završio s još nekoliko pobjeda protiv njemačkih bolida uključujući Penya Rhin, Milano, Coppa Ciano i veliku nagradu Mađarske.
Nakon pogibije Bernda Rosemeyera prilkom pokušaja da obori svjetski brzinski rekord, Auto Union bio je u potrazi za vozačem i na preporuku Ferdinanda Porschea uputili su ponudu Taziu Nuvolariju. Kako je Nuvolari početkom sezone prestao voziti za Alfa Romeo pristao je na njihovu ponudu i pridružio se momčadi. Suradnja ispočetka nije bila osobito uspješna jer se Tazio nije mogao brzo prilagoditi na Auto Unionove bolide koji su bili pogonjeni stražnje smještenim motorima. Ipak, kad je Auto Union predstavio svoj novi type-D, Nuvolari je iznenada proradio. Prvu pobjedu odnio je na domaćoj Monzi. Slijedila je i pobjeda u znamenitoj utrci u Doningtonu.
Donington Grand Prix 1938
Svoj dvogodišnji boravak u Auto Unionu, Tazio je simbolično okrunio pobjedom na velikoj nagradi Jugoslavije koja se vozila u Beogradskom parku Kalemegdan. Bila je to pobjeda u posljednjoj utrci prije rata koja je zatvorila jedno poglavlje automobilizma koje danas nazivamo "Zlatna era".
U dobi od 53 godine, Nuvolari se vratio utrkama nakon završetka drugog svjetskog rata. Nastavio je pobjeđivati i iako i dalje savršenog vozačkog stila, bilo je očito da je bolestan. Godine udisanja ispušnih plinova dovele su do akutne astme. Sa kirurškom maskom na ustima nastavio je sa utrkivanjem, uključujući i čuvenu "samoubilačku" vožnju na Mille Miglia 1948 godine. Njegova zadnja utrka bila je 15. travnja 1950 na Monte Pellegrinu i vozeći Cisitaliu pobijedio je u svojoj klasi.
Samo mjesec dana kasnije na Silverstoneu, odvožena je prva utrka svjetskog prvenstva formule 1. Počela je nova era.
Posljednje godine života bile su gorke za Nuvolarija. Već je izgubio oba sina u dobi od 18 i 19 godina, a i on sam bio je djelomično paraliziran. Samo nekolicini najbližih prijatelja bilo je dopušteno da ga posjećuju. Umro je u svojoj kući 11. kolovoza 1953 godine. Njegova posljednja želja bila je da bude pokopan u svojoj trkaćoj uniformi ; sa kacigom, žutom majicom i plavim hlačama. Više od pedeset tisuća ljudi došlo je na njegovu sahranu. Pogrebna povorka bila je dugačka više od dva kilometra, a lijes Tazija Nuvolarija bio je postavljen na šasiju automobila koju su gurali Alberto Ascari, Luigi Villoresi i Juan Manuel Fangio.
"The greatest driver of the past, the present and the future" - Ferdinand Porsche
"Let any who say it was foolhardy at least be honest and admit it was one of the finest exhibitions of pluck and grit ever seen. By such men are victories won!" - Earl Howe, on Nuvolari's drive in the 1934 AVUS-Rennen whilst having one leg in plaster.
"I did not win - I merely finished first. The just and deserving winner is Nuvolari, the greatest racing driver in the world." - Clemente Biondetti.
"He will remain as a member of the family of the truly great drivers in auto racing history. Mr Enzo Ferrari, who is an authority on these matters, has compared Villeneuve to Tazio Nuvolari. Nuvolari in my younger days was the great idol. All drivers wanted to equal the great Nuvolari. They struggled to match but could only imitate him. To be compared to Nuvolari is to receive the highest praise. Villeneuve did not race to finish, he did not race for points. He raced to win. Although small in stature he was a giant." - Juan Manuel Fangio nakon pogibije Gillesa Villeneuvea
"Tazio Nuvolari was not simply a racing driver. To Italy he became an idol, a demi-god, a legend, epitomising all that young Italy aspired to be; the man who 'did the impossible', not once but habitually, the David who slew the Goliaths in the great sport of motor racing. He was Il Maestro." - Cyril Posthumus
"By tradition the Italian racing driver in action is an excitable character given to shouting, gesticulating, waving his fists, baring his teeth and in general giving way to his emotions. Tazio Nuvolari filled this role splendidly" - Cyril Posthumus
Reference :
Life of Tazio Nuvolari - Nivola international
Mantua's Great Little Man - Leif Snellman
The Maestro and the Pechvogel - Douglas S. Brown
Post je objavljen 08.10.2007. u 21:25 sati.