Tebi...
Već dugo nisam pisao pjesme,Svojoj dragoj posvečivao stihove,Srce se više odavno isto ne smije,Samo bol i tuga koji nose snove,U životu kažu sve se vrača sve se plača,Možda se sve sada meni vrača, Ali nemogu shvatiti zašto, kada sam uvijek volio, i uvijek sam gubio, zašto se meni to događa, možda sam kriv za sve, možda me draga ne voli kao prije,ona se jako promjenila postala je ista kao ja prije, samo ja sam je volio kao što sunce zemlju grije, nisam to pokazivao, jer takav sam, ali samo jedno znam, proči če vremena i vremena da shvatim,zašto se meni to događa? i zašto patim,kao ljek u vinu sada tražim spas i odgovor, ali nigdje ga nema, na srcu samo bol i krik“ jedna žena“...tebi sam sve dao, tebi se nadao, uvijek u vodu padao,nisam to zaslužio...znam bio sam hladan, grub i sebičan, ali nikad nisam bio voljen, onako istinski pravo kako samo ja znam, uvijek ču čekati taj novi dan, jer sve što nosi tuga i radost, uglavnom je samo jedna velika žalost, bol i praznina, koju duša osjeti, kada zna da pravo voli,zašto ljubav je takva? ima puno pitanja, zašto čovjeka najviše boli, tek kada stvarno iskreno voli? jednostavno je tako...u ljubavi inače nema pravila, a moje sve davno je ona bacila, nisam joj bio važan koliko ona meni, na posljetku sve se vračalo meni, kako se osječam teško je znati neznam ni ja, srce govori sve umjesto mene jedina, možda sam mlad i lud, ali ko jednom tako voli, ne voli uzalud, teško je nači riječi i slova koja opisuju mene ti to dobro znaš, nema takvih poput mene, uzalud se nadaš...ove moje riječi dolaze iz duše prekrivene čežnjom i gorčinom, a nikada toplinom, svuda smo bili, sve smo prošli, gdje god da odem sjetim se tebe, svaki korak tebi me vodi, i na kraju šta se dogodi ostanem sam, a voljeo sam te više nego sebe...kažu čovjek koji voli zna da prašta, jer ako voliš preko svega češ priječi, a to dušu ne lječi, ona uvijek zna i srce je u pravu, koliko te mala stvar boli, reči če ti, koliko te mala stvar veseli, reči če ti, ali nikada neče reči ono pravo tek kad osjetiš neku čudnu bol, i osjetiš kako se svaki komad tebe raspada, onda češ znati, znati češ da je kraj sada,smisao života je kao jedna nota, uglavnom je monotona i ista, ali ljubav nikad nije ista, promjeniva je kao vrijeme, kao sunce kao kiša, kad se smiješ i kad plačeš, zašto ne može biti ista?iako sam mlad i život je pred menom, ja znam i ponašam se kao da sam dugo sa ženom, kao da sam u braku, i ne biram svaku, volim onu koju srce moje voli, jer ono zna koga treba voljeti za koga se treba buditi, netreba se tomu čuditi, neko če reči, da pričam bez veze, ali čim bolje razmisli shvatiti če da sam u pravu, to mi nije cilj neko dokaz...kažu cilj opravdava sredstvo ali u ljubavi teško...jer nikoga nemožeš prisiliti da te voli, to se jednostavno dogodi,ja se tako osječam, kao svaki pisac dok piše svoje štivo, unosi u njemu sve što mu se događalo znam, ali nikad mu nije bilo krivo, inače razumijem žene barem mislim da razumijem, znam kakve su nježne, tople i osječajne, pune pažnje i dodira, ali srce ne bira, uvijek su čudne, jer kad vole i sretne su nikad im dosta nije, ima puno primjera koje mogu reči, ali čemu to, kad sve je isto, znam i kako razmišljaju, čemu se nadaju,kako dišu, kad na tople ruže neubrane iz vrta mirišu, život je kao rijeka puna puteva, samo uvijek te nosi istoj vodi, i istoj slobodi, niko nikoga ko je volio pravo nije lako prebolio, samo se pretvarao, i koliko god da hoču ja nemogu, uvijek ču te voljeti, jer ti si u meni, htio sam ti objasniti kako se osječam, znam da nečeš shvatiti, no nema veze ne ljutim se, za sve je važno vrijeme, za preboljeti, za voljeti, za shvatiti, za patiti, za sve je važno vrijeme, i kad kažu „vrijeme lječi rane sve“ u pravu su, samo u jednom nisu, neznaju koliko je vrijeme promjenjivo kao ljubav što sam rekao i sve oko tebe...ja samo znam da te volim, i da ču te uvijek voljeti, da praštam kada me boli, i kada si takva, jer ljubav je čista kao suza, ona je bez uvjeta i granica, bez spasa uvijek istog glasa, i dok budeš ovo čitala, makar se sjeti mene i naših dana skupa, još od djetinjstva i školskih klupa, kada smo se držali za ruke, i kad nam je sve bilo ravno, kad nas ništa nije sprečavalo da se volimo, meni nikad ništa nije bilo važno, samo ti, sve sam dao tebi, i čuvam te u sebi...tebi koju jedinu sam znao, koju jedinu sam prepoznao po dobru i zlu, tebi kojoj pružio sam ruku, ruku života, ta tvoja ljepota što se sa ničim nemože mjerit, ali uvijek nas može nešto djeliti, kad bi mi rekla zašto, nikad neču shvatiti ali nikad neče biti kasno... ali vremena se mjenjaju, kao i ljudi, no kao što kažu“ vuk dlaku mjenja, ali čud nikad“ tako i mi, kao zviejzde što padaju tiho u noč, pitam se gdje je sada, zovem mjesec upomoč, da bude sve kao nekada, ali neče bojim se da nema više nade,ona me ne voli istim žarom, kada ispred mene stoji, kao da se borim sa ranom starom, pitam se gdje je sve nestalo naši dani sreče, radosti i silnih želja, našoj vezi došao je kraj, vidim samo dva prijatelja, koji kao da nemaju teme i o čemu pričati, samo na klupi sjediti, i još uvijek se pitati , gdje je nestalo sve, kao sjajna trava i odsjaj sunca na moru u oku mi je bila, sad je samo praznina ostala, svaki val kada sjedim uz more i slušam šum, obuzme me dah vjetra i padne mi na um, ona suza koju sam davnu prolio zbog nje, kao kaplja vina uz bjelu ružu i vosak sviječe izgorilo je sve, u dimu i magli sada prolaze mi dani, i gledam je tu pored sebe, sa pogledom u tami, dok spava pored mene, nemam želje da se budim, sam sebi se čudim, gledam njena plava oka dva, koja sve su mi bila, i tajnu od srca krila, osječam da je negdje daleko mislima od mene, možda sanja mene, ali ne kraj sebe, duga crna kosa, prelila se preko ramena, kao zadnja kap na čaši i usnama njenog imena, dašak vitrine kroz sobu prođe kao san, bez obzira na sve, budan čekam novi dan, i vrijeme sve sporije prolazi, kao podstanar moje srce luta iz dana u dan, i sa srečom se mimoilazi,bježi od tuge van, ispred mene je život bez cilja, kao miljama daleko, i bez prijatelja, davno sam ostao bez prijatelja upravo radi nje, sada se pitam čemu to, i da li je propalo sve...
eto... to je pjesma mog prijatelja.. pjesma koja me svaki put rasplače kada je pročitam :( i eto.. dokaz koliko sam plačljiva.. :S nego.. evo i danas mi je šugav dan.. neznam zašto :S.. ništa mi se neda.. najrađe bi se zavukla u krevet, slušala muziku i plakala..
Neda mi se pisat.. nemam snage ni za to... ajte pusa ... bok...
Post je objavljen 08.10.2007. u 15:56 sati.