Po dobru i ljepoti drze me sjecanja na Srebrenicu.I po mirisu lipa.Rijetko gdje je miris lipe naprosto GUSIO svojim opijumom kao ovdje,u ovoj dolini.Nakon petnaest godina,ponovo sjedim ispod dva draga i poznata stabla,nad carsijom,ispod bivse banje GUBER i hotela DOMAVIJA,s pogledom na nekadasnju robnu kucu-koja sada ruzno i tuzno podsjeca na veliki,tek ugaseni ugarak-i Srebrenicu,koja,uprkos proljecu,djeluje gluho i bezivotno.Nekad u ovo doba godine nisi mogao naci slobodan krevet,ni sobu u gradu i okolini.Ovdje se godinama odmaralo radnistvo i posteno seljastvo Jugoslavije,popravljala krv,vodom srebrenickih izvora lijecio vid,a bosanski rudari oporavljali istrosena tijela,zatrovana podzemnim radom i teskim rudama.
Svake druge godine bi se u Srebrenici,u hotelu DOMAVIJA,sastajali i novinari Posavine,Semberije i Podrinja.
Srebrenica im je bila draga i gostoprimljiva,neka vrsta zajednicke redakcije.
Gledali bismo da to bude uz lipe,kad cvate ovo mirisljavo drvo,znajuci da lipa nigdje ne mirise tako OTROVNO kao u Srebrenici.
Sad ce petnaest godina kako smo se oglusili o tu naviku.
Stigoh koji dan prije lipovoga behara.Duga zima je i ovdje pomjerila proljece duboko u april,pa su i lipe pookasnile sa svojim dzenetskim nektarom.
U tuzlanskom dopisnistvu Federalne televizije,Salih Brkic,bivsi kolega sa Televizije Sarajevo,s razumljivom osjecajnoscu i saosjecanjem,govorio mi je o Srebrenici i nikad nedovrsenoj prici o njenoj tragediji.
Mene je u Srebrenicu vukla zelja za zivotom,traganje za tragovima ponovnog opstanka i nove nade.Ne trudim se previse da u ovom zapisu o Srebrenici ne podlegnem patetici.Nije ni realno ponovo biti u ovom kraju,a ne pomjeriti granice kriterija.
Ne treba biti naivan pa vjerovati da ce ljute rane Srebrenice zacijeliti nevjeste i neilacli ruke svjetskih VRACEVA i HUMANITARACA i njihova tanka MEDICINA.Ovaj grad i ovaj kraj ce ozdraviti,preboljeti teske rane,samo na rukama svoje djece,oporavit ce je i ponovo ce prohodati jedino paznjom njenih sinova.Druge nema!
Dok cekam celne ljude Srebrenice,mlade,hrabre i ambiciozne,gradonacelnika Abdurahmana Malkica i potpredsjednika Skupstine Sadika Ahmetovica,pogledam ka prozoru na susjednoj stambenoj zgradi,jednoj od rijetkih koje nisu ostecene ratom.Tu je,sada vec davne godine,rodjen Maid,sin Nedima Rifatbegovica,jednog iz generacije vrsnih reportera OSLOBODJENJA.Maid je sada doktor veterinarskih nauka na Sarajevskom
univerzitetu.Povrh zgrade je uska pjesacka staza koja vodi prema selu Bekticima,gdje je Nedim sluzbovao kao ucitelj.ZAROBILI su ga ovaj kraj i dobrota ljudi uz Jadar.Ozenio se od Memisevica,koji su zivotima zaplatili u Srebrenici;vise od trideset muskih glava samo iz zenine mu familije,ubrajajuci i Timinog oca Begu,koji bi sada imao vec blizu osamdeset.Neka je nacast pogubiteljima!
Ko god je,dobronamjeran,olovkom zabo nesto o ovome kraju,uzela ga je ljepota Zelenog Jadra i pitomi dobrocudni ljudi Srebrenice.Nije bez razloga ni Isnam Taljic objavljivao nadahnute reportaze o Srebrenici.Napokon,napisao je i ROMAN O SREBRENICI,knjigu o njenom stradanju.I ne spominje se ime ovoga,sada vec poznatog bosanskog pisca,badava s toliko postovanja i respekta u ovome kraju.
Tesko je docekati gradonacelnika Srebrenice Malkica i potpredsjednika Skupstine Ahmetovica,jos teze ih uhvatiti u pauzi.Sa nekom su delegacijom iz Japana u Skelanima.Kasnije cu od Sadika saznati da bi to mogao biti koristan posao i da bi taj projekt mogao pokrenuti zivot u ovome kraju.Moglo bi biti nade cak i za rudnik olova i srebra SASE,
po kome tragovi o imenu i znacaju ovoga grada dosezu cak do vremena prije Rimljana.Ne rece Sadik o cemu se radi.Nista vise nije siguran.Previse je praznih obecanja.Vise od osamsto raznih samozvanih nevladinih organizacija se prosunjalo ovim krajem,vise nego citavim Balkanom od Balkanskih ratova naovamo.
Svako je u Srebrenici obavio dio posla za sebe i otisao.Cak ni OHR ovdje vise nema kancelariju.U medjuvremenu sam razgovarao sa direktorom Doma zdravlja doktorom Svetozarom Marinkovicem.Zgrada ne djeluje zapusteno.
Naprotiv.Ali,ostavlja dojam neopremljenosti.
-Nedostaje neka oprema i ginekolog-jada se Marinkovic.-Da bi se porodile,zene moraju u Zvornik ili preko Drine.To je skupo,komplicirano i riskantno.Trazi se ginekolog Bosnjak,nudi mu se dupla placa i stan ili da mu se izgradi kuca.Zasad niko nece,a ima ih,tvrde,nezaposlenih u Tuzli..
Sadika Ahmetovica sam dan ranije VIDIO u novinama.Sad vidim da nije samo mlad.I ambiciozan je,pun je optimizma u pogledu Srebrenice;imajuci u vidu,naravno,delikatnost upotrebe i znacenja ovog termina.Vratio se dvijehiljadite,takoreci medju prvima.Prvi srebrenicki povratnik Sacir Halilovic je stigao na svoje devedeset devete,
ali ubrzo je i umro.
U kaficu preko puta opcinske uprave uvidjam da Sadik ostavlja dojam osobe koju uvazavaju.Otprilike je istih godina s onima sto-zasad uglavnom bez posla-sjede u kafani.Nema pratioca,nema tjelohranitelja,kako bi se ocekivalo,ali nema ni vremena.Mobitel neprestano svira(telefoni vise ne zvone;sad sviraju).Zovu iz njemacke ambasade,zovu iz Doma zdravlja.
-Dok je mobitela,nema razgovora-rekoh mu.
Uspio mi je reci da je inicijator da se u svakom gradu u Bosni i Hercegovini jedna ulica nazove po zrtvama genocida u Srebrenici.
(Uzeir Bukvic-"SIJERMINA DJECA(Sjeverna pisma)")
Post je objavljen 08.10.2007. u 15:05 sati.