U rupama punjenim kišnicom!
Bila je jedna!
Danas smo napokon dobili iksicu!! Već su nam ljudi prestali vjerovat da studiramo. Naravno da se za obavijest čuje samo oko faksa, na njemu ni traga informacije.
Tako sam danas prvi put mogla odlučiti peglat iksicu (Oh! - uzvik oduševljenja te užarene zadivljene oči kao popratna pojava). Pozvala sam majku na ručak :D Nije bila u SCu trideset pet godina (od 1972. dakle. i za život je mnogo, kako ona kaže). Baš sam sretna!! Gleda red od stotinu ljudi i kaže: "Nevjerojatno, ovdje više nema nikoga." "Kako?" Mnogo veći redovi, mnogo manje mogućnosti nekad.
Danas sam prvi put bila na yogi. Katastrofa. Protivi se mojim uvjerenjima. Osjećam se silovano na svakom dijelu tijela koje žena, koja govori da yoga nije samo sport nego način života, spomene da ga opustimo :S fujić. I osjećam se kao da gubim vrijeme, jer naravno, upravo to i radim iako se pokušavam prilagoditi sasvim neudobnom položaju ležanja na leđima na ravnom. Imam nekakvu skoliozu, otkrila sam prošli tjedan kad sam dobila rezultate snimanja kralježnice. Što naravno znam, jer bol koju osjećam nije normalna, što sam već rekla prije negodujući. Dakle gubim vrijeme. A zašto? Zato što ovako nakon predavanja gubim samo dva sata na čekanje, a da idem na nešto drugo, gubila bih pet sati na čekanje nekog sporta.
Svi vi koji baš volite yogu, primjetila sam da visokoobrazovani ljudi nekim čudom padaju na to dosta. Oni koji su umjetnici :) bravissimo.
Ne volim je jer se osjećam kao da sam u nekoj sekti zadrtoj. I oči te žene, kao da ti gleda lubanju (kroz oči do centra mozga) Preodbojno.
Potreslo me to danas.
*već se deset minuta pokušavam sjetiti nečeg lijepog*
..
Moji zidovi su bijeli.
Post je objavljen 17.10.2007. u 20:28 sati.