Marketing
Dobro jutro
Probudim se zgužvana, mamurna (i to ne od alkohola), s bolovima u ekstremitetima, leđima, vratu i zujanjem u glavi koje ne prestaje već danima. Ležim neko vrijeme potpuno nepomična u nedoumici znanoj kao „ustati ili odustati“ sve dok u konačnom dogovoru sa svojom amorfnošću ne odgmižem do kuhinje kako bi si skuhala tonu guste turske kave. I tako stojim ja u kuhinji, žvačem nekakve dvopeke tek kako me ne bi opalila žgaravica, razmišljajući ni o čemu jer mi još uvijek samo zuji u glavi. Upalim radio prijemnik kako mi ne bi bilo dosadno dok žvačem suhonjava sranja, a i kako bi osjetila kakvu-takvu povezanost sa vanjskim svijetom. Kako ga uključim, tako započne pjevati :
Were on a road to nowhere
Come on inside
Takin that ride to nowhere
Well take that ride
Im feelin okay this mornin
And you know,
Were on the road to paradise
Here we go, here we go
Ha! Osjećam se kao da mi je sam Bog namignuo. Ovog trenutka On je svu svoju pažnju usmjerio samo na mene i namignuo mi! Zbog ovakvih trenutaka se isplati ustati iz kreveta i započeti dan, plešući i pjevušeći, podsjećajući samu sebe da u meni ima još nešto osim učmale malodušnosti. Da, ima još onog pobjedonosno- neuništivog duha!
No najvažnije od svega mi je tek sinulo- danas mi stižu gramofonske ploče koje je moja majka skupljala kao studentica. Nažalost, u zbirci nedostaju gotovo svi albumi od Doorsa i još štošta jer je majka posuđivala svoje nosače zvuka pogrešnim ljudima.
No, i ovako ta zbirka za mene predstavlja najvrjednije nasljeđe moje krasne roditeljice- uz izvrsne gene, naravno 
Daklem, ovih ću si dana svako jutro puštati „Road to nowhere“, a prije spavanja „Psycho Killer“ i svako toliko namignuti nebesima.
Maybe you wonder where you are
I dont care
Here is where time is on our side
Take you there...take you there
Were on a road to nowhere
Were on a road to nowhere
Were on a road to nowhere
Post je objavljen 08.10.2007. u 12:10 sati.