Ove sam godine završio fakultet i podnio molbu za staž. Budući, da moram dugo čekati stažiranje, odlučio sam nešto raditi. I tako sam postao distributer, nosio sam novine, letke, reklame, od 30. lipnja do 5. listopada. Zbog mnogo razloga, odlučio sam prestati.
Bio sam dio mobilne ekipe. Bilo nas je od četvero do osmero. Rano ujutro smo se našli i putovali kombijem do mjesta, gdje smo radili (Varaždinska županija, Zagreb, Križevci, Nova Gradiška, Pakrac, Lipik, Velika Gorica...). Na prvi pogled, to se čini kao lagan posao, ali to je samo na prvi pogled. Malo tko dugo izdrži, većini je to samo prolazni posao. Radno vrijeme je vrlo nezgodno. Odlazio sam od kuće u 6 ujutro i vraćao se u 9 navečer. Bilo je odstupanja u danima, ali ovo je bio prosjek. Kada sam došao doma imao sam vremena samo da se najedem, malo popričam sa svojima, da se tuširam i odem spavati. Gotovo nikada, nisam se dovoljno naspavao.
Svaki dan treba puno hodati. Obično smo radili od 8 ujutro do 1 kada je bio ručak, pa opet od pola 2 do 7 navečer. Ostalo vrijeme je otišlo na putovanje do odredišta i kući. Najčešće smo nosili besplatne novine. Primjerak ima 48 stranica. Ponekad su unutra reklame. Posljednji tjedan naraslo je na 70 stranica. Odjednom treba uzeti po 100 komada, nekada i 200, 300. Može se nositi, ali tijekom dana dođe do umora. Dobili smo torbe, ali 4 puta su mi popucale ručke i torba se gotovo raspala od tereta. Promijenio sam nekoliko cipela. Bilo je nezgodno, kada su mi se noge zamočile već ujutro od kiše ili rose, pa sam imao mokre noge po cijeli dan, dok nisam došao doma. Svaki dan sam pio otprilike 5-6 litara tekućine. Jednostavno je bilo potrebno. I to nekada nije bilo dovoljno, da se ugasi žeđ. Puno sam se znojio, imao mokra leđa.
Grozno je bilo, kada su bile vrućine od 35 do 40 stupnjeva. Radili smo i po laganoj kiši, po jakom vjetru, po grmljavini, po mraku. Teško je bilo raditi po mraku u selima oko Pakraca, gdje je prije bio rat i izvan kuća ima mina. Bili su ravni tereni, ali i planinski, brdski. Neke ulice su bile tako strme, čudim se kako ljudi tamo mogu živjeti.
Imao sam par neugodnih iskustava sa psima. U jednom mjestu, dvorište je bilo otvoreno, djevojčica je bila s njemačkim ovčarom. On je vjerojatno pomislio, da treba braniti djevojčicu pa je izletio iz dvorišta, dotrčao do mene, napao me i skočio mi na prsa. Djevojčica je vrištala, ja sam se branio i pas se povukao. Jedan drugi put, iz frizerskog salona, izletio je veliki pas, lajao, režao. Primijetio sam to na vrijeme i trčao preko ceste, da se sklonim u zgradu. Vlasnica je došla i rekla: «Neće ti on ništa». Nije mi baš tako izgledalo. Bilo je i s ljudima neugodnih situacija. U jednoj zgradi, prišao mi je čovjek i vikao na mene što zvonim (zvonio sam lagano i kratko), da ću mu probuditi dijete koje spava, bio je bijesan, gnjevan, prijetio je, moglo je doći i do tučnjave, ali sam ga smirivao i otišao. Jedan drugi čovjek vikao je, da nemam pravo ništa stavljati u njegovom dvorištu, derao se, njegov pas me htio ugristi, a on kao da je htio, da se to dogodi, nije ga tjerao.
Bilo je i lijepih stvari, zaradio sam nešto novaca, stekao nove prijatelje, jeli smo u restoranima na račun poduzeća, uslikao sam stotine fotografija, vidio mnoga mjesta koja nisam prije, stekao iskustvo, dobio sam tamnu boju kože, razvijene noge i ruke.
Ovaj tjedan bio mi je najgori i odlučio sam otići. U ponedjeljak, jako sam se umorio. Taj dan imali smo i drugi kombi. Standardni kombi je odličan, ali ovaj zamjenski je bio pokvaren. Curilo mu je ulje, svakih pola sata je zakuhao, ispuštao je paru, smrdio je. Vrhunac je bio na povratku kući. Jako je smrdjelo i dimilo se. Kada smo stali i podigli poklopac motora, toliko je bilo dima, šikljalo je u zrak na sve strane, mislili smo da će se zapaliti!!! U utorak smo radili u brdima. Paketi su postali teži i veći, nego inače. Tako sam bio umoran i iscrpljen. Tražio sam slobodan dan, ali ga nisam dobio. A taj drugi dan bio mi je rođendan. Iz dana u dan bio sam sve umorniji, jer se nisam imao kada odmoriti. Bio sam jako nervozan. I drugi u ekipi su bili takvi. Mnogi su rekli, da će prestati raditi. Jednom kolegi, brak je u krizi, jer nikada nije doma, malena kćer ga po deset puta zove na mobitel, kada će doći kući. Svaki dan smo dolazili kući poslije 9 navečer. Čak smo tražili razgovor s direktorom, jer je bilo puno toga što nas je mučilo. I došlo je do razgovora s njim. Direktor se pokazao puno boljim, nego što smo mislili. No, mene to nije usrećilo, jer ne može se nešto bitnije promijeniti. Takav je posao.
Užasno su me boljele noge, bio sam tako iscrpljen, na rubu živaca i snaga. Kada bio došao doma, jedva da sam imao snage pričati, bio sam na rubu plača, sitnica bi me izbacila iz takta, sjeo bi i ne bi se pomaknuo, jer nisam imao više snage ni volje. Glava me boljela, vrtilo mi se, osjećao sam veliku slabost u tijelu. Zbog svega toga i još nekih drugih razloga, prestao sam raditi ovaj posao i tražim novi, koji će imati normalnije radno vrijeme, koji će biti primjereniji mom obrazovanju i koji mi neće dovesti zdravlje u pitanje.
Danas i jučer popravilo mi se raspoloženje. Jučer sam slavio rođendan, a danas sam bio u gostima, odmorio sam se i život mi se vraća u normalu.
Post je objavljen 07.10.2007. u 22:35 sati.