Marketing
Tek sjenke među stijenama
Stojim u toj skučenoj prostoriji, bez prozora, bez upravo onog danjeg svijetla koje daje život svakoj komodi, svakom naslonjaču, kakav im ne može dati ni stotinu lampi I svjetiljaka, kao da nam Samo sunce daruje slike ljepote I topline, čak I u onim zimskim mjesecima kada mislimo da ga nema. Ali tu je, samo ako okrenemo lica prema nebu I razmaknemo zastore pred očima.
Hladan pod.
Navika, upravo ona svakodnevna navika koja ublažava bol naše (s)tvarnosti.
Jagodice prstiju željno dočekuju osjećaj metala, vječne hladnoće koja je potrebna da bi spoznale vlastitu toplinu, životnu vatru.
Svaki dan.
Što god učinila, zaklati će me kao malu utovljenu svinjicu.
Težina ruke sama pojačava pritisak. Dolazi iz daleka, jedva primjetan,ali mek i tih žubor, i zatvaram oči. Ne želim propustiti niti jedan osjet, boju, zvuk.
Osjećam zimu koja dolazi i ljeto koje je prošlo.
Nosnice ispunjava miris šumskog tla, neposredno nakon kiše, onaj miris što ga vile ostavljaju kao jedini osjetilni dokaz svog postojanja nakon što su napustile svoju igru među korijenjem i žbunjem, krošnjama i gljivama, u šumi kroz koju padaju velike kapljice što su se skupile na listovima, visoko visoko u najgornjim slojevima njihova svijeta.
I taj svjež miris što budi sjećanja u sjećanjima na sjećanja te se zapravo cijela vječnost zrcali u njemu, u njemu i jednom trenu, najmanjem dijelu vremena koji smo sposobni spoznati, vremena ali ne i života, iako ga svijetu koji vrijeme ne poznaje namećemo kao mjerilo svih stvari.
I taj tihi šum, taj izvor glazbe koji je bio inspiracija stoljećima, sada pleše slobodno, jer ja sam ga oslobodila svojim mislima, svojim snovima, jer ja sam sanjala da mi je došao u goste na šalicu čaja, ali je okusio tek nekoliko čajnih kolačića s plitkog tanjurića nasred stola, te se ni ne probavši čaj uljudno zahvalio i otišao, vratio se svom lutanju neznanim stazama.
Boje koje ne donosi svjetlost. Boja misa, boja riječi, zašto ne i okus zraka? Tek su duševni bolesnici povlašteni da ih smiju osjećati. Tako ih zovemo, jer njihove su duše bolesne, a razum pomućen u očima i mudrošću našeg Gospodina Oca.
Slika je tako velika. Tko li će ju naslikati? Čeka li ona nekoga? Tebe! zar mene?
O Bože, zašto mene !? Zašto ja moram gledati? Žurim na posao, nemam vremena za slike.
Stani. Tu je. Gleda te. Maše ti. Nećeš ju valjda razočarati? A gle te okice.
Pogledaju ju. Mahni joj. Vidjet ćeš kako će ti se ljupko nasmiješiti.
Možda i vidiš nešto što nikada prije nisi. Ili čuti. Zvuk raste dok slika nestaje.
Čuješ li ga? Čuli bi ga svi koji imaju uši, ili barem nos, kad bi bili tamo.
Ruka mi polako pada uz bok dok svi tek otkriveni svjetovi nestaju, utapajući se jedni u drugima. Svi osim jednog.
Hladan pod.
Gasim svjetlo, zatvaram vrata i izlazim van.
Post je objavljen 07.10.2007. u 22:14 sati.