...učinimo jednostavne stvari kompiciranima...
...zatvorimo sva vrata za sobom, okrenimo leđa i uvalimo se u udoban naslonjač života...
U naslonjač u kojem vaša leđa više ne osjećaju ugodu, jer riječi koje govorite postaju nepotrebne i isprazne; vaša potreba za stvarnom pojavom počinje se gubiti negdje u nožnim prstima, duboko u Starkama, a istovremeno toliko rasti, kao čežnja za toplom šalicom čaja...i kad još ne bi osjećali toliku napetost koji samo riječi koje izgovarate mogu izazvati, ali vi ih i dalje izgovarate...napetost kao kad....AH!
I na kraju shvatite...shvatite da vam taj naslonjač ne odgovara, ne odgovara vam stolac, ne odgovara vam život...
Ma nije stvar u naslonjaču...shvatite...stvar je u kišnom danu i tmurnom popodnevu, u glistama na cesti i P15...stvar je u rečenom i napravljenom...u riječima...u pokretima...
Toliko sam željela napisati nešto zbunjujuće...
I kad FrANJO postane Fifani...ja ću se smijati!
Post je objavljen 06.10.2007. u 23:58 sati.