evo ga pišem, obećani post...mislim evo subota je ,popodne..ja sam se posljednjih dva sata zabavljala skačući po livadi u jeli dotičnoj igri...mislim tako nešto dubokoumno samo mene zabavlja pa tako ja ponosno skacem i koljuckam..naravno i mene se koljucka...i svi se koljuckamo i onda me majčica zazove glasom šumskog medvjeda koji mesa nije vidio dvije godine...ja nato mičem svoje ručice od tipkovnice i i pokunjeno uletavam u sobu mrklog medvjeda...gdje mi dotični kaže da....pod broj jedan...nisam spremila kuhinju,pod broj dva...svoj speglani veš koji je on peglao...ajde..priznajem nije da ga ne pegla majčica najdraža=)(u ovom nema nikakvog sarkazma..možda paradoksa..:P)e da i onda ja to sve napravim pa se opet odem izjebavati na livade gdje ti je jedini cilj u biti preživjeti i ne dopustiti drugima da to naprave..što kada malo bolje razmisliš nije moguće jer uvijek ali ama baš uvijek što god napravio u toj igri nikada nemožeš biti u potpunosti superioran ...ili si premali lvl ili ti je vec neki kurac..uglavnom ja sam se poslije navedenih zadataka vratila toj nadasve tupoj ,ali i igri koja stvara nevjerojatnu ovisnost...mislim sve je to divno i krasno ali osobno poznajem ljude koji sui jaako ovisni,,kada ne igraju osjećaju simptome lijenosti i gluposti i zaista postaju u mozak poremećene osobe...dobro...mislim da ste shvatili sto vam zelim reci...nemojte se zajebavati sa WoW-om..nije vam pametno..e da reci cu vam sto ja mislilm o kelju za ručak..Naime danas sam ga imala i to me pogodilo u srce...onako sluzav,poluziv pluta po rajngli,zaziva moje ime,mami me da priznam da sam jako gladna...ali ja sam odlucila da sam ja jaca od jedne glupe gladi iako kurca okusila nisam 12 sati..i tako se mi gledamo za ručkom dok ja ipak ne popustim zovu prirode i strpam ga sto brze mogu,da ne osjetim okus..i sada dolazi najbolji dio...ja krajickom oka gledam svoju majčicu ,a ona nekako meni izgleda sretna..mislim si ja sto si sretna..bogati..i sjetim se...za desert je salata..od polutrulih sljiva..i nekakvih slamnatih nektarina...jej...kako sam ja bila sretna...gutajuci polumrtvo voće osjećam kako mi se oči pune suzama...ne zbog stanja nektarina.nego zbog toga sto shvaćam da se moji doma vesele mene gledati kako patim,a oni onda odu negdje van..i ostave usrano sudje...i rajnglu sa keljom..i ono voce,ako se to tako moze nazvati...i sta cu ja nego klati po livadi i razmisljati da se radi o kelju ...kojeg koljem..kojeg treba istrijebiti...eto tako...ajde ljudovi vidjamo se=)=)=)
Post je objavljen 06.10.2007. u 17:02 sati.