Sklupčana,
ležala je u travi,
pod omiljenim kamenom....
Nadajući se smrti , ali ipak moleći Boga
da joj vlastita suza,
ne bude zadnji prizor oku joj
znan...
Usamljena u samoći svoga postojanja,
izbrisana iz vlastite pjesme,
zagubljena ondje,,
daleko...
Užasnuto je grcala u očaju samoprijezira
prezirala je svoj miris,
svoju kožu ,
i otkucaje svoga srca....
Ležala je tako u travi,
znajući,
da je to posljednji potrošni materijal
koji ostavlja na ovom svijetu,
svoje tijelo,
svoje ja,
.....sve svoje ostavlja....
....odbacuje...
Usamljena u samoći svoga izdisaja,
ugleda vlastitu suzu....
i otiđe....
sa istom starom prijateljicom,
Usamljenosti
ugleda i Novi svijet,,,,,......
Post je objavljen 06.10.2007. u 13:01 sati.