Kako ću živjeti s tim ako ti sreću poželim, a ja te volim više. Kada vidim da nemam kud, jer na mojem srcu uzalud tvoje ime piše.
I volim te. Sa mojih jadnih 16 godina. Zaljubljena jesam, ali i volim. Zar je moguće? Uvijek sam govorila da to nije moguće, no izgleda da je. Izgleda da mi je to uspjelo ovaj put. Hvala Bogu da je. Drago mi, ne žalim zbog toga. Nikada. I neću. Ne želim.
I ovaj život što je toliko glup i jadan, me živicira. I izbacuje me iz takta, i ponekad me ubija u pojam skroz. I ne znam što da napravim. Bojim se previše jedne stvari.! Užasno se bojim da ću ostati sama, da neću imati nikoga, jer se osjećam jadno i pokvareno. I glupa sam. Jadna. I ne znam da li uopće vrijedi moje postojanje na ovom svijetu. Služim li za išta drugo osim da budem jednostavno tu i pravim drugima sranja i ne pomažem. Da li sam tu samo da bi svaki put rekla neku krivu stvar, ništa drugo, ništa pametno.
Ne znam zašto sam tu. Ali jedino me Bog drži vamo, bez nejga bi bila nitko i ništa.
I gubim se. I sve oko sebe. ! Zar stvarno?
I sad isapda da sam glupa i da imam užasno mišljenje o sebi, no možda imam razloga za to. Možda stvarno imam. I nema veze, nikome to ne smeta, na nikoga to ne utječe. Ja šutim i držim to u sebi. Izbacim ovdje i šutim. Jer previše volim frendice i njega, i obitelj, i sve ostale da bi ih išla zamarati time. Ne želim. Ko da je meni teško šutit i samo držati u sebi to.
Ma i brišem ovaj blog. Ide mi na živce jer previše serem. U tri ćoška.
Post je objavljen 06.10.2007. u 12:29 sati.