Osim obavljanja priličnog broja papirologije i borbe sa austrijskom, još uvijek po mnogočemu monarhijskom birokracijom, u zadnje vrijeme se znam zamisliti nad negativnom spiralom događaja koji su zadesili moju Hrvatsku domaju.
Kornatsku tragediju su već mnogi komentirali i ne znam što bih još mogla dodati, osim da se nadam kako će posljednji preživjeli vatrogasac uspjeti u borbi za život. I da će obitelji poginulih s vremenom pronaći kakav-takav mir i utjehu.
Ali osim tih žrtava izgaranja, nedugo nakon tog događaja dogodila se i ona tragedija u Puli u kojoj su isto od eksplozije i vatre stradale tri osobe, a jedna je i preminula.
Nakon toga se jedan bivši branitelj raznio bombom usred bijela dana u parku.
Nakon toga (možda kronološki i nije išlo tako, ali tako je posloženo u mojem sjećanju) stigla je presuda iz Haga, i postalo je vrlo očito kako je rat u Hrvatskoj i Bosni bila dobra platforma za mnoge političke igre koje se igraju i u vremenu kada bi barem neka zadovoljština (da ne kažem pravda) trebala stići.
Moja prilično nepopularna razmišljanja kako svoje dijete ne bih ohrabrivala za odlazak u rat, čak niti onaj za obranu domovine, potvrdila su se iz ustiju samih branitelja koji sve više izjavljuju da im je žao što su se odazvali obrani i borili za nešto što im je samo izazvalo gorčinu i gubitak, a na kraju i potpunu nepravdu.
Naravno, sa takvim egoističnim razmišljanjem ne bi navodno bilo slobodne i nezavisne Hrvatske.
Navodno, kažem, jer kao što na vidjelo izlazi kako naši političari i diplomacija nisu znali svijetu rat u Hrvatskoj prikazati kao obrambeni rat, tako se isto sve češće pitam je li takav način izvojevanja samostalnosti bio zaista jedini mogući?
Naravno, preko mladih života koji su opet bili potrebni i nužni. Tako barem kažu oni koji svoju djecu nisu slali u taj rat. Ali i to je valjda dio diplomacije.
Odazivanje u rat, pogotovo obrambeni, za svoju domovinu je uvijek obavijen osjećajem svete dužnosti, odgovorne savjesti i ljubavi.
I zaista je velika hrabrost u pitanju.
Ali nisam sigurna nisu li u tom porivu često uključeni i osjećaji mladenačke nepromišljenosti i neshvaćanja što takav jedan poziv nosi sve sa sobom i kako mijenja život iz temelja. A može ga i oduzeti.
Kako sama nisam hrabra niti velikodušna u tom pogledu, a diplomacija mi nije jača strana, mogu samo osjećati prazninu i gledati to iz ugla majke...i nadati se da su poginuli u obrani političkog uvjerenja i nemušte diplomacije, ipak umrli sa vjerom u bolje sutra.
Koje izgleda nije došlo, jer se ljudi u Vukovaru okupljaju u atmosferi boli i razočaranosti. Branitelji se bore sa PTSP-om i državom koja im ne omogućava dostojan život, građevinski slučajevi urušavanja kuća pokazuju da se niti tu ne poštuju norme niti obraća pažnja na upozoravanje ljudi.
Jedan mladi život je izgubljen dok se drugi bori za život jer se djeca voze u dotrajalim autobusima koji se ne pregledavaju, i opet se ne obraća pažnja na ljude i njihove zahtjeve i upozorenja.
Bahatost nogometnih menadžera i poduzetnika, pa i nekih političara nešto je što postoji svugdje, možda ne u tolikoj mjeri, barem što se tiče poklanjanja nevjerojatnih količina medijskog prostora.
Gledajući u zadnje vrijeme informativne emisije na hrvatskim televizijskim programima, steže me oko srca. Jer premda nisam tamo, osjećam da domaja prolazi teško vrijeme.
I naravno, nadam se i molim...
Da je sve to vrijedilo, da ima neki smisao, premda ga teško pronalazim...
Da će ljudi početi bolje živjeti, ne samo u financijskom smislu (premda želim svima koji su pokupovali dionice da im se to isplati) već i u smislu zajednice koja ima osjećaj za one najslabije i najobespravljenije i koja ne hrani ljude uglavnom političkim temama, već onima koje osim pobiranja predizbornih glasova imaju stvarni utjecaj na svakodnevni život.
Post je objavljen 06.10.2007. u 08:53 sati.