Ajax je prvi nogometni klub kojem sam se iskreno divio. Dinamo je bio da se voli, Ajax da mu se divim. To je bilo zbilja davno: svijetom je tada još lutao lutajući reporter Gerhard Ledić, inženjeri su sanjali o bušenim karticama koje će nam omogućiti komunikaciju s kompjuterima, a Milka Planinc je bila suverenka.
Tada se još gledalo da u Ajaxu igraju Nizozemci, u Bayernu Nijemci, u Manchesteru Englezi.
Nije svaka šuša danas igrala za Inter, sutra za Milan – pa nikom ništa.
U Ajaxu su tada igrali Cruyff, Blankenburg, Keizer, Haan, Neeskens i drugi. Među njima, najbolji od najboljih, Johann Cruyff. Recite što hoćete, ali meni je Cruyff najbolji nogometaš kojeg sam vidio u akciji. Jedni su govorili Beckenbauer, drugi Best, trećima je najbolji bio netko treći, očevi su ispredali nedokazive storije o Peleu i Garinchi. Tu se ja nisam dao ni impresionirati ni zbuniti; Cruyff je bio najbolji. Ako hoćete dokaze, mala šetnja po jubitu je dovoljna. A možete mi i vjerovati (Kišon bi rekao: jesam li vam ikad lagao?): meni je Cruyff kao Ed Moses, kao Sergej Bubka, kao Michael Jordan i kao Ingemar Stenmark.
E, sad tu dođe Dinamo. Odmah da skratim: meni je Dinamo bio jednako dobar sve te godine, jedino mi je bilo malo žalosno što smo rijetko pobjeđivali. Ali dobro. Sve je to lijepo opisao Tenžera pa neću ja sad kvariti. Danas kad o tome mislim čudno mi je jedino da su naše želje ispunjavane na Karaburmi i Kantridi; nepojmljivo je bilo tada da bi se igralo s Aajaxom.
A danas je Ajax bio kao neko zagrijavanje za Hajduk. Razbili smo ih čim je trener dozvolio da napadamo (a ne onako kukavno kao na prvoj utakmici u Zagrebu). Mandžukić i Tadić su Stamu sve šarafiće demontirali već za 10 min. (Ali bih zabilježio i Georga Kocha, svaka mu čast.) Uglavnom, razbili smo ih. Čak je i engleski sudac to shvatio pa im iz čistog milosrđa nije svirao penal kod 0:3.
I tako. Pobjeda u Amsterdamu, sreća u Zagrebu. A ja se napola veselim, a napola sam sebe pitam kako se mogu veseliti. Kako je moguće ne vidjeti prevelike novce (naše!) koji bez ikakve kontrole od grada idu prema Dinamu, kako je moguće pretrpjeti Z. Mamića i njegovu uzurpaciju Dinama i života? Ako ste neki dan gledali "Otvoreno", jasna vam je mjera uzurpacije.
Volio bih se veseliti pobjedi, ali me muči više stvari. Hoće li se sad ta baraba od Mamića primiriti? Hoće li sada grad te novce uredno procesirati? Hoće li sad T. Židak po jubilarni 119. put oprostiti Mamiću te napisati panegirike, ode, hvalospjeve i sve?
Nemam pojma. Jedino što znam jest da bih se jako želio veseliti pobjedi Dinama nad Ajaxom. Sve mi teže ide. A kako bi bilo dobro da nam puste da se veselimo!
Post je objavljen 06.10.2007. u 02:47 sati.