Iako je dan na izmaku, ne mogu a da ne napišem koju o njemu. O danu koji se obilježava kao svjetski dan učitelja.
Sjećam se svog prvog učitelja. Već dugo ore nebeske njive, ali dok god je nas, njegovih učenika, on nije umro. Bio je već star, mi smo mu bili predzadnja generacija prije mirovine. Stara škola. Ne vjerujem da je mnogo mario za metodiku i didaktiku. Al znao je opismeniti, to da. Sjećam se da je čak pušio u razredu. Zamislite! Iako sam bila odlikašica, za kečke me je povukao bar jednom. Nanerviralo čovjeka što ne znam neki matematički zadatak. A kao, trebala sam znati. Sad mi je to smiješno. Al onda je me je zaboljelo. Ne toliko fizički, nije to bilo nešto za plavi telefon, čak mislim da sam i kod kuće to prešutjela. Mene je zaboljelo to što sam ga razočarala, što sam trebala znati, a nisam, iznevjerila sam svog uču.. Eto, možda je to štreberska logika, al meni je tada bilo stalo do njegovog mišljenja. A i ja sam njega znala zaprepastiti. Aha.
U četvrtom osnovne imali smo zadaću na temu: «Kako sam obradovao/la mamu za 8. mart». I ja zaboravila napisati. Događalo se to i boljima. Al ne bih ja baš ni jedinicu pobrala, ako se ne mora. Pa kad je mene prozvao(kud će suza, neg na oko..jel), nek se ustanem i pročitam svoju zadaću, tada, u toj sekundi, sinula mi je ideja! Ustanem se, kulerski, otvorim teku i počnem. Zanijela se ja u «čitanje», tj izmišljanje sastava, i pretjerala, naravno. (Bila sam i ostala žemskinja koja melje 100 na sat..» poslije Boga nema popravka», rekli bi zlobnici).
«Dvojko, donesi 'vamo bilježnicu da vidim koliko još toga ima. I drugi bi trebali čitati..i evo ti jedna petica za 'vako lijep sastav..», riječi su mog učitelja koje su me naglo prizemljile. Zaista sam u tom trenutku željela da se onaj parket u učionici otvori, da se razjapi ko Kupska ulica, da me proguta, da me potopi.. Al nema spasa niotkuda. Pokunjeno sam zatvorila svoju bilježnicu i rekla:
- Znate, Druže, ja u stvari nemam zadaću!
- Kako nemaš, a što si do sada čitala?
- Ja sam to onako, iz glave. Nisam napisala, izmišljala sam..
- No, krasno. Ovu peticu ostavljam, al evo ti i jedna jedinica u zalaganje!
I tako sam ja «obradovala» svoju mamu još jedanput. Ali moj učo nije mi zamjerio što sma ga pokušala prevariti. Ispričao je to u punoj zbornici, i u najboljem svjetlu predstavio me budućim nastavnicima. Valjda me je zato već u petom osnovne nastavnica iz hrvatskog jezika «privela» k sebi, u novinarsku grupu.
Njoj sam, pak zahvalna što nas je driblala od petog do osmog, ma koliko su nam već na nos izlazila glagolska vremena , padeži, ije i je, č i ć, objekti, apozicije, atributi, subjekti i objekti. Ni ostali nas baš nisu mazili. Znanje se davalo i tražilo.
Povijest i zemljopis nam je predavao isto jedan već stariji nastavnik. Njega smo često znali zapričati, o Dinamu ili o psima. To su dvije teme na koje je bio «slab», dečki nešto nabace, on prihvati.. i prođe sat dok si reko «dinamo u konačno u europi».
Post se ionako oduljio, Zakoniti ionako već napol spava na trosjedu, djeca udomljena u susjedstvu kod bake, pa idem onda do kraja, odnosno do srednje, pa jednog i drugog faksa. Nakratko, i samo o onima koji su mi posebno ostali u sjećanju.
Srednja. Fizika je bila «razbijena» na mehaniku, dinamiku, optiku i valove, elektricitet i magnetizam. A mi «razbijeni» od mladog i nadobudnog profesora koji nas je učio integrirati i derivirati i prije nego matematičari, samo da bi što bolje ušli u bit. Sad, nakon puno godina tek shvaćam s koliko nam je ljubavi izvodio one pokuse, objašnjavao izvode, i zapravo me sram kad se sjetim ako smo ga ismijavali iza leđa.
Nešto godina poslije, kad sam primala svoju diplomu, sva ponosna i blistava, od svih onih profesora, ja sam izabrala i zamolila za zajedničku fotku profesoricu engleskoga jezika. Jednostavno sam obožavala tu ženu, njen pristup studentima, njen rad i majčinski odnos prema svojim studentima.
I za kraj, nešto od prošle zime. Usmeni. Četa mala, ali odabrana čeka profesoricu. Nova je, ne zna se puno o načinu na koji ispituje, o kriterijima, al i ono što se kao zna, nije baš ohrabrujuće. Ulazimo, sjedamo, ona prelistava naše prijavnice. Ja sam prva. Na pismenom četvorka.
- kolegice, želite li odgovarati za pet ili vam je i četiri dosta
-dosta mi je ( volim parne brojeve)
-ok, indeks molim ( oh, kako to veličanstveno zvuči!!!!)
Upiše ocjenu i kaže mi da ostanem sjediti dok sve ne ispita. Ma može, kraljice, votever, makar me svi poslovni partneri prokleli jer mi je mob ugašen.
Ispituje slijedeću djevojku. Ima dva do tri na pismenom. Pita je isto što i mene. Ova isto ne želi usmeno, zadovoljna je. Ali..detalj zbog kojeg sve ovo i pišem (niste valjda mislili da sam zaboravila temu!)
Dakle, mnogo mlađa kolegica odbija pokušaj povećavanja ocjene usmenim odgovaranjem:
- Ne, ne bih usmeno. Dobra je i dvojka (ma, naravnoooo), pogotovo što nisam već godinu dana niti jedan ispit položila.
- Aha, malo ste pauzirali
- Paa, tako nekako
- Kolegice, za hrabrost i upornost, za nagradu što niste odustali, evo, ja vam u indeks upisujem trojku. Nek vam bude poticaj da učite i polažete ispite i dalje. S manjom pauzom..hehe
Da smo bili manje smotani i šokirani zasigurno bismo joj zapljeskali u tom trenutku. A baš smo trebali. Istina je da njoj ne znači puno, i ne predstavlja nikakav napor umjesto dvojke trojku upisati. A koliko toj studentici to znači, to si možete samo zamisliti.
I nije tu kraj mojim sjećanjima na sve moje učitelje. Samo je već dosta kasno. I ovaj post će vjerojatno malo tko imati volje čitati, al hu kers, meni je baš gušt bilo sjetiti se svih njih.
Post je objavljen 06.10.2007. u 01:00 sati.