nek.ponese me.daleko.nabujala rijeka
sve manje ovo pisem. neznam tocno zasto. vise ne provodim toliko vremena doma. kad sam na kompu zapravo sam na msnu i pricam s ljudima.
nekako smatram da se stanje sveukupno popravilo buduci da mi ovo vise i netreba
zapravo nisam manje tuzna
samo to nekako bolje podnosim
mozda sam uspjela nekako uspostaviti komunikaciju
srednja mi je zapravo pomogla i vise nego sto se cini.
zima je.ohladila sve ulice.i hladno je.nepustam te iz zagrljaja.
~ti si sa neba~ me podsjeca na NJega.iako znam da mi nikad to nismo dozivjeli uvijek kad se nađem u parku (neznam zasto ma taj park toliko podsjeca na njega-nikad nismo nista imali!!) to zamisljam
mene i njega
ne marka
ne Ivana i neznam koga vec
nego njega
jedinu osobu koju sam ikad tako voljela
trebala
nevjerojatno
jedina osoba koju cu zauvijek voljeti bez obzira na sve
i nakon skoro pet mjeseci zamisljam nas kao da jos uvjek ima nade
kao da sam jos na pocetku i osjecam one poznate leptirice u trbuhu kao u onom trenutku kad sam ga ugledala
neznam bi li ovo itko mogao razumjeti
neznam je li moguce da itko razumije zasto ovaj slijed događaja u mom zivotu nije obuhvatio nijednu moju zelju
kao da me strah ovo napisati
osjecam se posramljeno
nemam zasto biti
valjda
neznam
zasto
strah me priznati sama sebi
nezelim to sad uciniti
nezelim upropastit ovo stanje
lebdim iz sekunde u sekundu sve dalje
dalje od tog trenutka
stojim na istom mjestu
nemogu otici
micem se sve dalje
mices se samnom
~istina je samo druga perspektiva od one u kojoj zivim~
jednom sam napisala
bila sam u pravu
sram je taj osjecaj koji me preplavljuje kada shvatim da zapravo svim ovim rjecima pokusavam na ljepsi nacin izraziti istinu
nezelim sama sebi reci istinu
preletjela sam u hipnozu sama sebe odvlacim sve dalje u vrtlog
svih ovih rijeci
kojima izbjegavam jednu jednostavnu recenicu
prazne rijeci….
nezelim to napisati
°°°°°°°°°°°°
osluskujem kako kisa pada
prisjecam se
svih noci u kojima sam radila isto
..........
Post je objavljen 06.10.2007. u 00:38 sati.