Marketing
ARK
Netko je bolestan....i napokon je uspio otjerati svu publiku i zamjeniti je dobrom, starom i poprilično pouzdanom - imaginarnom...
I sad može bez smetanja pisati posvete trima stvorenja koja ga nadasve, a bogme i iznad svega fasciniraju....
Argus
"Find myself beside a stream of empty thought,
Like a leaf thats fallen to the ground,
And carried by the flow of water to my dreams
Woken only by your sound."
Kopljanici Jadovi, mjesečevi jahači, zvjezdani veleposjednici - svi oni znaju gdje mogu pronaći onog što im ne treba, iako ih baš on i određuje i čini posebnima...onaj prazni prostor među zvjezdama koji ih u isto vrijeme razdvaja i spaja...kao more kod nas, kao njegov usamljeniji, hladniji i daleko opasniji brat...
To je područje kojim vlada tišina za one koji ne znaju slušati, ista tišina koja je nerazumljiva buka onima koji živote provode tražeći smisao u njemu...
"Alone I've walked this path for many years,
Listened to the wind that calls my name.
The weeping trees of yesterday look so sad,
Await your breath of spring again."
To je u isto vrijeme područje koje je prepuno života, živopisnih boja, zvukova i osjećaja, koji slobodno plutaju beskrajem da bi baš u u nekom ne previše određenom trenutku bljeskom zaživjeli i zasvjetlili onima koji ne gledaju...već jednostavno vide...
Ne slušaju...već jednostavno čuju.
"Far beyond the hills,
Where earth and sky will meet again,
Are shadows like an opening hand.
Control the secrets
That I've yet to find, and wonder at
The light in which they stand."
Onima koji jednostavno osjećaju.
Rigel
Nekad davno postojao je smisao.
S vremenom i promjenema koje vrijeme obično donosi prekrio ga je zaborav, kao što bi odbačen štit prekrio pustinjski pjesak, daleko od bivšeg vlasnika i daleko od prilike da ikad više bude upotrijebljen za ono za što je stvoren...
"There were times when I stood at death's own door
Only hoping for an answer."
I jednako kao što se nekad događa da taj štit bude otkriven stoljećima poslije, i postane daleko vrijedniji nego što se itko nekad mogao nadati, dogodi se da netko pronađe i smisao...
I jednako kao što je štit, iako vrijedan i lijep, današnjem čovjeku neupotrebljiv i suvišan...
"There were times when I stood at death's own door
Only searching for an answer."
Tako je današnjem čovjeku smisao potpuno nepotreban.
Kastor
Cijelo vrijeme on je kao list na površini rijeke...čini se da će ga najmanja greška poslati na dno...a može jednako tako biti zaljepljen za nju...van svačjeg dosega...slobodan kao i vjetar koji mu prijeti krajem tog veličanstvenog putovanja...
Gdje ga vodi taj put?
"I'm leaving to search for something new,
Leaving everything I ever knew.
A hundred years in the sunshine
Hasn't taught me all there is to know."
I zar je važno?
G.B.Sabaoth
Post je objavljen 05.10.2007. u 23:39 sati.