Negdje rano ujutro, oko 4, trgla me zvonjava mobitela. Naime, moji doma, ustravljeni od 11. rujna nisu oka sklopili cijele noci cekajuci na moj poziv, a ja, u cjelokupnoj ludinci , nisam se stigao javiti. Malo sam se izderao na njih (poslje mi bijase zao), komentirajuci kako, u slucaju da nesto i dogodilo zrakoplovu, oni bi to odmah znali, jerbo su to oduvijek udarne vjesti za Dnevnik ili Slobodnu.
Opet sam se vratio natrag u krevet, samo sad ne mogu vise spavati. Vrte mi se po glavi tisucu pitanja, kakvi ce mi biti sefovi, ekipa na poslu i sve ostalo. Naime, sefove nisam upoznao, imao sam samo tele-konfereneciju na kojoj smo se malo popricali i na temelju koje su se oni odlucili za mene. Zbilja, nije mi jos ni sad jasno kako sam ih mogao opciniti sa svojim engleskim s dalmatinskim naglaskom. No svjedeno. Listam rjecnik te pokusavam sloziti neku suvislu spiku za posao.
Moja veza je tocno u 7.30 pozvonila na vrata. Ovaj put umjesto minivan-a, neki bjesni sporski auto crvene boje. U par minuta dosli smo do mog posla. Ogromna zgradurina, nalik na one nase socijalisticke novotvorevine sa nekom glupom skulpturom ispred. Ulazimo u lift. Srce lupa jace i jace. Poslozih osmjeh broj osam (to je onaj kad se vide i kutnjaci osmice) i hrabro krocim u laboratorij.
Prvo me spazi managerica laboratorija, Mrs B. tipicna Amrikanka srednjih godina, naravno izblajhanih konjskih zubi, kovrcave crvene kose u nezaobilaznim trapericama. I naravno, osmjeh broj 8 kojeg ne skida s lica. Pomislih jadne li zene, ja se kesim samo 5 minuta i vec mi se ukocilo lice, a kako ona to izdrzi cijeli dan.
Mrs B. me je provela po laboratoriju, upoznala s ljudima (njih oko 30-tak raznoraznih rasa, boja i naglasaka) Odmah mi je bilo lakse, pa ja sam dokotorirao engleski u odnosu na one Japance i Kineze tamo.
Mrs B. me je uvela u moje nove odaje, par metra kubnog prostora, kompjuter, stol i stolica u uredu kojeg cu dijeliti s jos 3 covjeka. Sve u svemu nije lose, moglo je biti nesto tipa “cubicle” sto ima vecina ljudi tamo, “nehumani virtualni office” velicine 1.5 metra kubnog, sa naljepljenim slikama tate, mame, psa, macke i ostalih kucnih ljubimaca. Doduse nadje se malo prostora za one svima poznate natpise tipa Arbeit Macht Frei ili Leave Hope Before You Enter Here.
Na kraju secer, upoznavanje sa seficom i sefom. Ona, tipicna country sveamericka girl, doktorica znanosti, 30 i kusur godina, rastavljena. Naravno nezaobilazne neispeglane traperice, frizura koja nije vidjela frizera dobrih pola godine, neka jadna majca. Sve u svemu i klosari bi joj bili zavidni na stilu. Vrlo impresivno.
Sef, mladjahan uspjesan znanstvenik svjetskog glasa, sminker u Boss odjelu s kravatom i…. mokasinke (ups, vec sam ocekivao krasne Nike-ice na nogama). Naravno, umisljen i bahat, uporno ponavlja fraze tipa awesome, spectacular, at the end of the day i slicno.
I tako malo po malo mi se raspricali, culi oni za Hrvatsku, naime njena oceva familija je tamo negdje iz srednje Evrope pa to i nije tako daleko. On cesto putuje u Evropu, ali u Hrvatskoj jos nije bio. Sve u svemu vrlo dobar dojam ostavise oni kod mene.
I onda usljedio sok!! Pita ona mene kako mi izlazimo na kraj s gubom u Hrvatskoj. Prvo pomislih da sam nesto krivo cuo pa je onda uljudno zamolim da mi ponovi pitanje jer je nisam razumio. I ona opet: Guba! Nisam mogao vjerovati da jedna doktorica znanosti, profesorica na fakultetu, pita mene za gubu u Hrvatskoj, usred Evrope.
I onda mi je bilo jasno zasto je stajala na udaljenosti od kojih par metara od mene dok smo pricali. Bojala se zena da ne pokupi gubu. E svasta...
Post je objavljen 05.10.2007. u 23:10 sati.