Pregled posta

Rocket queen.

ovaj post je pisan u nekoliko navrata i zato se izmjenjuje više raspoloženja


***
Totalno nova. Ista ona stara. Promjenjena?
Ne, oni ne znaju.
Ne poznaju me.
Ljudi koje toliko volim, s kojima sam provela toliko vremena u životu, i prošla toliko stvari, ne znaju me. Ni ja njih. Totalni smo stranci. Totalno različiti.
Ili ne...?
Ma nismo.. znam da nismo...
Gluposti pričam... valjda..
Ali ono kad mi netko kao s kim sam si fkt dobra dođe, šta je tebi?, ti si luda, daj nemoj to tak radit jer se meni tako ne sviđa, ti si tako hladnokrvna, ili pak bezosjećajna, onda pomislim ovo gore.
Ne znam.. sve bi trebalo bit dobro, a nije. Zašto nije? Pa sve se popravljalo.. moj život se popravljao.. i onda? Ma da, zašto bi meni nekad barem nešto bilo dobro, baš onako kako ja hoću..
Depresivno zvuči. XD
Nije.. nego, samo ne mogu skužit neke stvari, ne mogu ih prihvatit kakve jesu, nego se moram sto puta preispitivati zašto je to tako. Mrzim to kod sebe.



***
Pa da.. Recimo da sam u redu. Osjećam se bezosjećajno. Čudno je to.
Neki dan sada je, ono kad ništa ne osjetiš. Kad ti netko može napravit bilo što, bilo koje sranje a neće te dirat, može ti reć da te voli najviše na svijetu a tebi to ne dopre do srca, ništa ti ne znači.
Neki imaju više takvih dana.
Nije to dobro.. zna Ona da nije, ali ne može protiv toga. Možda malo više truda pomogne!?





***
Opet ću malo zvučat depresivno. Ali uvjeravam vas, riječi znaju varat. Oke sam.
Glazba je stvar, ne stvar, ali to nešto, što te uvijek odnese u tvoj svijet.
Uz koju možeš zaboravit probleme, i svijet oko sebe, ljude, one koji te povrijede, obveze probleme.
SVE, barem nakratko. Zato tako volim glazbu.



***
Razočarana.
U svijet. Postaje odvratan. Sve se mjenja. Toliko mržnje i sebičnosti da mi dođe da plačem. I tako bih željela živjeti u ne tako dalekoj prošlosti naših predaka. Imali su malo, ali bili su sretni. Bez tehnologije, bez odvratnih informacija koje nisu ni dopirale do njih, bez toliko ovih napuhanih poznatih faca. bez tolko materijalnog, bili su sretni. Imali su ljubav i to je bilo ono što im je i bilo potrebno.




***
Razočarana.
U neke ljude.
Nemam što reći, jednostavno sam razočarana. Možda me nisu željeli povrijedit, možda je bilo slučajno.




***
Razočarana.
U riječi. U laži. U ono što ti riječ može značit i kako te lako može povrijedit.
Laying in your lies.



***
Uskoro postajem vlasnica jednih preseksi marti. weeeee



***
U školi je dobro. Na satima se smijem kao nikada. Na početku mi se tolko gadila ta srednja a sada, sada je super. Upoznala sam neke super ljude, čije mi društvo tolko dobro dođe da ne mogu vjerovat. Valjda ostajem u ovoj školi. Nemam razloga premještat se.



***
Eeeee, da ja vas pitam. Jel se može zaljubit u nekoga, kome ne znate ni ime, koga svaki dan viđate al ne znate ništa o njemu. Samo znate da ima nešto posebno, nešto što ga čini tako drukčijim. HA?

She's smiling like heaven is down on earth.#5
Nakon što je neko vrijeme odspavao(nije bio siguran u to ali zaključio je jer ljudi koji su tu već satima sjedili, otišli su), digao se, odšeta niz tipični dugi hodnik današnjih bolnica, i otvorio prozor.
Duboko je udahnuo, i probao se sabrati, uz sve loše barem se nije osjećao pospano, dobro se naspavao.
O količini sna mogao je zaključiti samo pogledom kroz prozor.
Večer se spustila. Kiša je pomalo padala.
Zaokupljen mislima i problemima, nije ni primjetio da ga netko doziva.
"Joe, Joeee!?" netko ga je dozivao, neki ugodan smireni glas.
Protrljao je oči i ugledao ženu u bijeloj kuti, promatrao ju je nekoliko seknudi a onda shvatio da je to doktorica i da mu želi nešto reći o Dee.
"Gospodine Joe, oprostite što vas ometam i ako vas prekidam.. samo sam htijela" rekla je iskreno doktorica i pogledala Joea u oči.
"Maa.. ne smetate, samo recite. ima li kakvih novosti o Dee.. jel joj bolje?.. kako je??" pokušao je izreći pitanja što je više mogao odjednom a onda shvatio da se sad spetljao, "joj oprostite, malo sam umoran i pod stresom, samo mi molim vas recite novosti" žurno je upitao Joe.
"Da, da, smiri se malo. Baš sam zbog toga i došla. Njezini roditelji su već kod Dee, pa su rekli da i tebi javim.. Dee se probudila, odmah je pitala za tebe, tako da bi bilo najbolje da odmah odeš k njoj.


Dok je trčao prema sobi u kojoj se nalazila njegova ljubljena, minute su mu trajale kao godine.
Napokon je došao do vrata 155 i ušao. Njezini roditelji već su bili otišli. Bila je sama, itako dosta slaba ali opet je imala onu svoju jakost.
Pogledao ju je, izgledala je drukčije, kao da se promjenila.
Poljubio ju je nježno.
"Kako si?2 upitao je ozbiljno
"Bolje sam... Nego.. htijela sam ti reći Joe. hvala za sve. za sve što si učinio i što i dalje činiš za mene. Hvala ti stvarno, volim te puno." rekla je iskreno teškim glasom Dee.
"Nemoj mi se zahvaljivat Dee, uvijek sam uz tebe, i sve bih učinio za tebe, i ja tebe puno volim, samo ono mi više nemoj radit, NIKADAAA" jasno joj je odgovorio.
"Ma neću, bila je to nepromišljena glupost.. obećajem da neću"
Više nisu govorili.. riječi im nisu bile potrebne..
Joe ju je promatrao, bila je ljepša... Uvijek je bila lijepa ali sada se nešto promjenilo.
ČUdno je to bilo, bijela put.. jako bijela, oči su joj se potamnile..
Mislilo je da mu se priviđa.. ČItao je mnogo knjiga i pomislio da to ne može bit.
"Zaboga samo je iscrpljena, glupane, nemoj pomišljat takve gluposti, nema toga na današnjem svijetu." rekao si je u sebi...

Nastavit će se.
---------------------------------------------------











Možda je došlo vrijeme za prestanak pisanja ovog bloga?
Možda... nemojte me odgovarat il tak nešto. Sama ću odlučit.. Ako prestanem pisati, znate zašto.






Post je objavljen 07.10.2007. u 18:54 sati.