Negdje oko tri ujutro,na cesti Split-Zagreb,vozac je podizuci remen objavio stanku od dvadeset minuta pa sada s kondukterom kusa grah s kranjskim ili tripice,a putnistvo se,iznureno od voznje,sneno pogledava i nitko ne zna di smo:jesmo li prosli Plitvice,je li ono malo prije bila Udbina ili Gracac,Slunj,kaze optimist neki,ma kakav Slunj,ima jos ohoho do Slunja...BOZE MILI,mislis se,KUD SAM ZASO,NOC ME STIGLA U TUDJINI.Zuti prozori gostionice oskudno osvjetljavaju sljunkom nasuto parkiraliste,sume crni borovi,a muskarci odmicu u mrak i rasirenih nogu,
negdje uza zid ili vocku obijeljenu vapnom otkrivaju zaboravljenu radost mokrenja u eksterijeru-zubori,rec bi,kano potocic.Iz tmine se otimaju uzdasi olaksanja,gdjesto netko cak i prostenje,koja je to naslada tamo najbolje se vidi kad izadje neki dida,sav smusen i zapisanih nogavica.
Putopisac koji bi zasao u ove krajeve,pa se jos zaputio domacom autobusnom linijom,nekim divljim cize-blize expressom,gdje se od decibela sa razglasa iskrivio lim vozila,jamacno bi zapazio cudnu navadu da u stankama putovanja malo tko od muskog svijeta u nas mokri u zahodu.Domalo bi shvatio i zasto.Zahodi u nasim gostionicama,osobito u nekoj vukojebini uz cestu,slobodarski se opiru svakoj definiciji toga mjesta,cak i onoj kako tu i car ide pjeske.Cara,koji bi tu dosao pjeske,vjerojatno bi iznijeli na nosilima.Nema vode,nema papira,nema sapuna,od svega propisanog tu je tek rupa,koja doduse u ovom slucaju jest esencijalna-kako vec rupe vise ili manje i jesu uvijek esencijalne-ali smrdi da pomislis kako je to otvor samoga pakla i kako ce se sam djavo izmigoljiti odozdo i svojim te trozubcem bocnuti u debelo meso.
Gdjekada smrdi,premda je sasvim ocito da je zahod sasvim napusten od ljudi,za oci grize desetljetni vonj onih sto su se davno iskrcali i otisli.Neki su od njih u medjuvremenu mozda i umrli,no njihov je duh jos uvijek zarobljen u kanalizacijskom otvoru u gostionici uz cestu i upravo vapi:"Oslobodite me!Oslobodite me muka,dobri ljudi!Povucite vodu!"A vode,kako smo kazali,nema,vodokotlic se oglasava jadnim-klang!klang!klang!Povlacis uzicu neko vrijeme kao zvonar jecavo,posmrtno zvono,a onda ti na posljetku nema druge nego u onu rupu ispod sebe nujno zakljuciti:"Ne pitaj komu zvono zvoni.Tebi ne zvoni."
Premda ne znas sto je bolje,kad nema vode ili kad je ima.Ako ima vode,onda to sto su vrata podignuta desetak centimetara od tla u nasim javnim zahodima dobiva sasvim osobitu svrhu i smisao.Tih desetak centimetara gdjekada vas moze spasiti od sasvim izgledne smrti od utapanja.Cudna je,naime,pojava da ti vodokotlici nikada ne mogu normalno funkcionirati s nekakvom razumnom kolicinom vode,nego su ili posve suhi ili nalik akumulacijskom jezeru kakve strateske hidroelektrane.U potonjem slucaju obicno se i posve svakodnevno iskustvo velike nuzde putnika namjerniku prometne u sasvim nesvakidasnju pustolovinu splavarenja na slapovima.
Voda nenadano nahrupi poplavljujuci i cucavac-jer u pravilu su to cucavci-i plocice oko njega s petnaestak centimetara vode,ako je netko prije vas imao malo meksu stolicu,prizor je vrlo nalik proljetnom izlijevanju Jang Cea,Zute rijeke.
Takav jedan nuznik u gostionici uz cestu,na kolodvoru ili zavucen u nekome mrtvom kutu grada lisi vas svih iluzija o covjecanstvu.U tome kalu otkrivate kako su ljudi,kada ih nitko ne gleda,u anonimnosti koju omogucava ovakvo mjesto-koja je,uzgred budi receno,vrlo nalik anonimnosti glasackih mjesta,a i posljedice su vrlo slicne-zapravo sebicna i samoziva stvorenja.Tko se tu pomokri,a ipak ostane humanist,zasluzuje Nobelovu nagradu za mir i Povelju pravednika medju narodima.Osjecaj pripadnosti bilo kakvoj zajednici ovdje je na neumoljivoj kusnji.Sve ideologije ovdje padaju u vodu.Naravno,ako vode uopce ima.
Primjera radi,jedinstvo Hrvata:tko bi to jedinstvo,tisucljetnu uljudbu da i ne spominjemo,mogao obraniti u nuzniku na nekom nasem autobusnom kolodvoru?Svako jedinstvo,naime,podrazumijeva stanovit stupanj solidarnosti,bila ona idealisticka ili utemeljena na oportunom nacelu"ne cini drugima ono sto ne zelis da drugi tebi ucine".Ova biblijska u nekim je javnim zahodima cak i eksplicitna,uoblicena u natpis:"Ostavi kako bi zelio zateci."Unatoc tomu,
svi cine ono sto ne ocekuju od drugih,ERGO,ostavljaju onako kako ne bi zeljeli zateci:Hrvat je tu sam i bespomocan,prepusten samo svojoj sudbini.I tko bi nakon toga jos mogao govoriti o jedinstvu?Sisas ti takvo jedinstvo kada ti tvoji suplemenici nece olaksati ni da se olaksas kao covjek,ne mozes se na njih ni u nuzdi osloniti.Osobito velikoj.
Sada ce se jamacno naci netko tko ce autoru ovoga napisa predbaciti da je tendenciozan i radi na stetu svoje domovine,jer sto se uhvatio Hrvata,kada su javni zahodi svuda po svijetu manje ili vise jednaki,pa je,jednakom logikom,u njima jednako tesko biti i kozmopolit i nacionalist.Premda ja inace neobicno volim biti tendenciozan i raditi na stetu domovine,za naglasavanje upravo hrvatskog pitanja u ovoj prici imam,makar mi se tako cini,puno cvrsci motiv.Uocili ste svakako kako u nasim javnim nuznicima,uz pornografske,dominiraju upravo nacionalno obojeni i cesce,nacionalisticki grafiti:MI SMO HRVATI,BIT CEMO PRVACI.SRBE NA VRBE.EVO ZORE,EVO DANA.ZIVIO ANTE PAVELIC...Zidovi javnih zahoda izgledaju kao da je netko prepisao transparente s predizbornog skupa kakve desnicarske stranke,sto je u najmanju ruku neobicna pojava,to,naime,da se zahtjev za etnickom cistocom pojavljuje na tako necistome mjestu.
Otkud to da neki Hrvati svoje nacionalno bice tako snazno dozivljavaju upravo u javnome zahodu?Zar samo takvi imaju penkalu u dzepu?Nose li upravo zbog toga vodootporne flomastere za pisanje po plocicama?Toliko je stvari izmedju neba i zemlje pred kojima je smrtan covjek posve nemocan.Ja sam najprije mislio kako su ti zahodski izrazi nacionalizma relikt iz doba jednoumlja,kada se ono,sto bi rekli,nije smjelo reci da si Hrvat.Kum bi dosao,
nadrljao nesto sovinisticki,a onda se,vrlo prigodno,je li,pokenjao od straha.Ali,ima medju tim natpisima i onih novijeg datuma,grebanjem zbuke promptno se obiljezavaju dogadjaji i politicke licnosti iz suvremene povijesti,a to je vec jedan ozbiljniji slucaj,koji bi valjda samo psihoanaliza mogla rasvijetliti.
Usput,nasuprot svom tom smradu i netrpeljivosti sa zidova,one tete sto gdjekad odrzavaju javne zahode vrlo su strpljiva i pomirljiva celjad.Sjede zaogrnute pletenim prslucima za stolom,letargicno zureci preda se,smjerno kimnu kada na tanjuricu ostavite dvije kune,a tu je,na komadu kartona,i jedno drhtavo"hvala".Valja razumjeti tu bezvoljnost,kao sto valja cijeniti da je netko na takvome mjestu ostao zdravoga duha.Bio je tako,kazu,u Imotskome jedan sto je odrzavao zahod na kolodvoru pa bi,skupljajuci one stare dinare i zute pare,znao kazati:"E,sad da se jos jedan posere pa mogu lipo i marendat."Covjek je u medjuvremenu umro.Ako postoji takvo mjesto,jamacno je u raju:tko je u zivotu upoznao takvu niskost,tko je gledao ljude u njihovu najgorem izdanju,danas moze samo sjediti zdesna Ocu.Stovise,mozda je cak i nekakav direktor ili cak predsjednik opcine tamo gore.
(Ante Tomic-"SMOTRA FOLKLORA")
Post je objavljen 05.10.2007. u 13:05 sati.