Sinoć prije nego što ću ići spavati, izađem malo van na zrak, imam tu naviku zadnje vrijeme. Pogledam prema cesti i vidim maglu. Onu pravu jesensku. Dugo ju nisam vidio. I tako gledajući svoju ulicu kako spava u tihoj jesenskoj noći, prekrivena maglom sjetim se nekih lijepih trenutaka svog života. Prije nekoliko godina intezivno sam trenirao rukomet. Nismo imali dvoranu, nego smo većinu treninga imali na betonskom igralištu. Zašto magla? Samo kad se sjetim koliko puta sam baš po ovakvoj magli išao na trening, koliko sam večeri proveo u društvu ljudi, prijatelja s kojima sam tada igrao. Dođemo na trening. Šale, priče, svega je bilo. Nekad je bila i puna kapa svega. Vike trenera. umorni, iscrpljeni. Al opet smo uživali. Većina mladih iz našeg grada se u to vrijeme zavlačila u kuće ili kafiće, a mi.. Neovisno jeli taj dan bila magla, kiša ili nešto drugo s radošću smo išli na treninge. Igrali utakmice. Nismo se vodili onime moraš pobijediti, nego daj sve od sebe i rezultat će biti pozitivan. Sjećam se tako svoje prve utakmice. Bio sam jako mlad. Šesti razred osnovne, pošto kod nas nije bilo drugih ekipa, osim seniorske odmah si bio osuđen na batine odraslih ljudi. I tako prva moja utakmica. Nisam mogao na toj utakmici nešto pridonijeti svojom igrom, protivnička ekipa je bila puno starija od mene, nisam imao veliki utjeca na njih. Ali dolazi jedan trenutka koji nikada neću zaboravit na toj utakmici. Sviran je sedmerac, za našu momčad. I odjednom svi iz mog kluba viču da ja moram pucati sedmerac, ja sav sretan, nisam uopće imao pojma što se sprema. i tako ja pucao sedmeraci naravno zabio gol. Utakmica je završila i ništa se nije dogodilo. Ali u svlačionici je bilo gadno. Nisam znao za taj običaj. Al kad daš prvi svoj gol u životu dobiješ od ostalih suigrača batina s kajišom. Joj, to je bilo gadno, heheh.Al kasnije sam ja svoje naplatio na mlađim suigračima. Bila su to vremena, kada se živjelo za rukomet, kad su bili bitni treninzi, utkamice, neovisno o vremenskim uvjetima. Pa tako i neovisno što je se nad Slavoniju spustila jesenska magla mi smo trenirali, možda sa većim žarom i željom od onih koji su imali dvoranu. Ali nekima ljudima ovoga mjesta nije bilo u interesu da klub opstane i tako se je raspao. Gdje se sve sjećanja neće skriti čaki u magli. Jesenskoj magli. Volio bih makar samo još jednom obući svoj dres uzeti loptu u ruku i zaigrati još jednu utakmicu. Ali to su sjećanja. Koja će s maglom u jutro nestati i opet se nekada javiti kad magla opet prekrije Slavoniju.
Post je objavljen 05.10.2007. u 10:42 sati.