Marketing
Zašto ljudi viču?
Na to pitanje, najlakši i moža najistinitiji odgovor je da ih se čuje. Ali postoje ljudi koji viču s vrata, koji viču stalno, kojima je to način komunikacije. Viču svaki dan, ne obaziru se na molbe i upozorenja, viču jer misle da su u pravu i da na to imaju pravo. Poznato je već da djeca nakon nekog vremena viku više ne čuju, u stvari čuju da se viče ali ne razaznaju što se govori. Jeste li ikad gledali lice osobe koja viče, zato što viče, ne zato što je povrjeđena, ljuta, uznemirena, nego zato što joj je to način komunikacije s okolinom. Oči se stisnu...napnu se žile na vratu, ponekad i ona posred čela i na sljepoočnicama, ne vrijeđa samo glas, vrijeđa i način, pogled i omalovažavajuće držanje ... zbog cijelog tog držanja postoji nemogućnost povrata informacije...ta je osoba (vikač) možda želi, ali je ne očekuje, ili je doživljava kao pogovor... U zadnje vrijeme počela sam misliti da ljudi koji viču bez nekog posebnog razloga već samo zato što su navikli viču da ne bi čuli. Da, počela sam misliti da većina ljudi koja stalno viče, viče da ne bi čula...da im se ne bi okolina primila, da ne bi primjetili kako to djeluje na one koji ih stalno takve gledaju i slušaju.
Ja sam znala vikati, najčešće na djecu, tražila sam brza rješenja...izdavala kratke naredbe... onda sam počela o tome razmišljati i počela manje bučati. Odjednom sam mogla čuti, čuti što ti mališani govore i što im smeta, tako sam ih počela razumjeti...pa je komunikacija postajala sve zabavnija i učinkovitija, sa vrlo uspješnim rješenjima. Od kada ne vičem puno sam sretnija, češće imam vremena za poljupce i zagrljaje, duhovitosti i osmjehe...ma baš mi je drago što sam prestala vikati, da bar i drugi oko mene primjete da viču i to promjene.
Post je objavljen 04.10.2007. u 21:47 sati.