Gospođa Ines jutros je bila posebno zadovoljna ali i uzbuđena. Iako je imala jak želudac, dobru probavu i miran san, noćas se prevrtala po krevetu i nekoliko puta kroz mrak bacala pogled na budilicu. Noć je proticala sporo, a jutro je još sporije svitalo, kao da je vrijeme iskazivalo svoj neposluh. Gospođa Ines je bila od onih ljudi koji dane i vlastiti život podijele na vremenske odsječke, naprave plan i zadaju si zadatke. Sebi i drugima. Svako odstupanje, svaki otklon izazivao je u njoj osjećaj nemoći i gubitka kontrole. Ali sve se odvijalo prema planu zadnjih mjeseci, njezin zadnji uspješni planski period. U njemu nije bilo propusta, kao ponekad ranije. Kad se budilica konačno oglasila opreznim i malo nećkavim zvukom u 6 i 30 ona je već bila budna i sasvim razbuđena i uhvatila je brzim pokretom ruke njezino javljanje samo centimetar od male tipke. Njezin je suprug mogao odspavati još dodatnih sat vremena, sasvim dovoljno da se gospođa Ines sredi.
Tuširala se pogleda prikovanog za sjajne bijele pločice, savršeno bijele. Ona nije bila lijepa, nije bila savršena. Suviše sitna i suviše nezgrapna i za svoj vlastiti pogled. Ali da mala ima pamet i da će uspjeti u životu, govorio je njezin otac oduvijek. Prerano je umro da bi mu stigla pokazati da je bio u pravu, ali zato je njezin suprug bio tu i pozorno je pratio njene poslovne uspjehe. I sinoć, kad ga je obavijestila o imenovanju, vidjela je odobravanje i ponos u njegovim očima. Gospođa Ines nasmiješila se samoj sebi u ogledalu, onako kako će se smiješiti danas cijeli dan. Ona nije znala, ili nije htjela znati da u uglancanom staklu pozlaćenih rubova iznad kojeg je kristalna lampa bacala blago svjetlo na ružičaste i zelenkaste bočice sve postaje puno ljepše, profinjenije nego pod opakim svjetlom uredskih neonki.
Dok je oblačila svoj kostim boje šljive, povremeno je bacala brze poglede na ulašteni antikni stolić dnevne sobe. Papir je bio tamo, rastvoren, na vidljivom mjestu. Njezino imenovanje. Čista i jasna slova, bez mrlja. Ona nevidljiva nikad nisu bila napisana, samo su kolala kao priče koje nije bilo moguće provjeriti. Gospođa Ines poneke je i sama načula, obično kroz slučajno rastvorena vrata ili u nekim razgovorima koji su se naglo prekidali kad bi se ona približila. Pričale su se, ustvari, pakosne priče, izmišljotine koje obično prate uspješnog čovjeka. Kao ona da se gospodin K., direktor zastupstva, brzo zasitio svoje pomoćnice i ljubavnice gospođe Ines, ili priča da je gospođa Ines učinila neki poslovni gaf i da se mnogima, a i nekom važnom zamjerila. Kolale su i neke druge priče, priče o gaženju preko lešina u periodu kadrovskih reorganizacija, ali one su pak bile iz nekih ranijih vremena, pa je interes za njihov sadržaj već gotovo izblijedio. Prava istina se nije znala, niti su te priče dopirale do inače poprilično velikih ušiju supruga gospođe Ines. Ono što se u posljednje vrijeme znalo - gospođa Ines bila je preporučena stranim partnerima kao izuzetno sposoban i provjereni kadar za rješavanje nagomilanih problema firme koju su kupili ovdje, a preporuka je stigla preko renomiranog head huntera. Suprug gospođe Ines s pravom je mogao biti ponosan.
Gospođa Ines silazila je stepenicama zgrade u svom kostimu boje šljive i razmišljala kako će biti potrebno preurediti svoj novi ured i kako će odmah danas dati potrebne naloge. Ona je, s pravom, smatrala da izgled radne okoline daje uvijek prvi dojam i o čovjeku koji sjedi iza stola. S tim mislima spustila se do haustora i uhvatila za uglačanu kvaku izlaznih vratiju. U trenutku kad su se vrata počela otvarati, neka ih je vanjska sila otvorila tako naglo da je gospođa Ines, potpuno nespremna na takvu mogućnost, zateturala. Vidjela je dvije sive jakne i nečije ruke koje su je odbacile na zid haustora. U jednoj je ruci, to je gospođa Ines potpuno jasno vidjela, bila palica za bejzbol. Nije osjetila ni strah, ni bol, samo zaprepaštenje i nevjericu – to se nije moglo njoj događati, ne danas. Bila je bačena na pod, udarana teškim i prašnim tenisicama, a tihi, promukli glas spominjao je dug, izgubljenu zaradu i naplatu. U glavi joj je zabrujalo, a da je zvuk koji se začuo čula ikad prije, prepoznala bi ga kao zvuk pucanja neke kosti. Nakon toga, neočekivano, nastala je tišina.
Gospođa Ines budila se iz nesvjestice u haustoru svoje zgrade. Ležala je na izglačanom mramoru poput slomljene lutke, rukav kostima boje šljive bio je poderan, a jedan je sedefasti gumbić prepukao na pola. Puzajući i usprkos boli i mučnini, gospođa Ines pokušala je pronaći izgubljenu polovicu, ali tu gdje je tražila, nije bilo ničega. Negdje gore prepoznala je zvuk otvaranja vrata svog stana i znala je da će njezin suprug sići za minutu. Nije je smio vidjeti ovakvu, ne prije nego se sredi. Podigla se zadnjim snagama i napravila par koraka u tamu. Iz nekog kuta stepeništa prema podrumu miris mačje mokraće uvlačio se bezobrazno u njezine nosnice dok se naslanjala na vlažni zid. Stajala je tako na rubu nove nesvjestice dok se ulazna vrata haustora nisu otvorila i dok kroz vitičastu ogradu stepeništa nije vidjela ruku svog supruga kako za sobom zatvara vrata. Sada je napravila korak prema gore, ali stepenice su se ljuljale i bježale ispod njenih nogu. Pokušala ih je umiriti pogledom i tada je vidjela kap krvi kako klizi niz okovratnik njenog kostima. Rukom je potražila izvor – kapalo je iz njenog uha. Na trenutak, samo na trenutak prije nego je nestala svaka pomisao, shvatila je da je nekad davno nešto izmaklo njezinoj kontroli, nešto na što je zaboravila i što nije smatrala važnim i zabrinula se da neće danas stići na svoj prvi kolegij.
Pronašla ju je tek u 9 i 45 gospođa Micika sa prvog kata, koja je u to vrijeme otključavala vrata podruma kako bi pustila svoju mačku.
Post je objavljen 04.10.2007. u 20:35 sati.