Marketing
Jedan malo duži post...
E ovako... ja sam promijenila adresu jer,dragi moji,sam očito bila pod gasom jer sam dala bivšu adresu ovim strvinarkama iz razreda ??? 
Mislim kaj mi je bilo haa ???Ah,ah...
a da.. evo budući da za sove 
mislim da su presavršene životinjice moram objavit slikice doduše samo dvije ali te su mi najljepše...
BOŽE ŠTO MI JE OVA SLATKAA
Onda...ja sam bubinaa 
ne idem u školuuu 
Hehe
ah dobro...
Uglavnom moram objaviti jednu pričicu...nadam se da će vam se sviđati
LUTKA IZ PODRUMA
Nitko nikada nije znao da ja vidim i osjećam. Svi misle da sam obična lutka velikih očiju, malenog tijela koje krasi roza haljinica. Ali sve sam vidjela. Sve što se događa zadnjih godina u ovom starom mračnom podrumu
Nitko me već duže vrijeme nije ni uočio, ionako sam sva puna prašine, dijelom sakrivena iza jedne kutije. Ali ja sam ih sve vidjela. Nisam slijepa! Ja vidim!
Svaki njihov dolazak ovdje i sve što su počeli skrivati, sve sam shvatila. Čula sam te glasove u kojima se skriva mržnja, čula sam lomljenje kostiju, vidjela ta mrtva blijeda tijela, osjetila onaj ustaljeni miris smrti. Samo što ne mogu pričati. Sve držim u sebi.
Ponekad se toliko bojim. Uvijek me prođu trnci kad su ovdje i kad ih gledam. Tako su strašni. Odvratni. Ti prokleti bezosjećajni ljudi. Nanose zlo drugima i pritom ne osjećaju ni krivnju ni grižnju savjesti. Ništa. Želim ih spriječiti, želim svijetu dokazati kakvi su. Ali ne mogu jer ne znam pričati.
Ova kuća je ukleta. Ovaj podrum je uklet. I postoji samo jedna dobra duša u cijeloj kući. Onaj dječak. Ponekad zna dolaziti ovdje, zna me pogledati i malo me očistiti. Ima on srca. Šteta što ne zna s kakvim osobama živi. Bilo bi bolno za njega da sazna istinu, ali samo se nadam da poslije neće postati poput njih. Neću dopustiti. Moram naći načina i sve dokazati.
Volim dane kad me dolazi posjetiti. Jedan od takvih dana bio je i ovaj. Došao je. Gledao je i tražio po podrumu. Vidjela sam da je zainteresiran za onaj veliki frižider, ali lokot je sprečavao da ga otvori. Kao da je osjećao da je u njemu skrivena istina. Nedavno mu je mama umrla. Ubili su je. Vidjela sam sve. Čuvaju njene dijelove u tom frižideru. Još ponekad vidim tu scenu jer mi se pred očima stvori kako su joj rezali ruke, noge, prste, glavu. I sve to spremili u veliku vreću i stavili na zamrzavanje. Bolesno. Ponekad mislim da ljudi više nisu kao što su bili nekad, sad su postali poput životinja.
Potom je došao do mene, češljao je moju kosu i čistio moju sad već sivu haljinicu od te grozne prašine. Dugo je bio pored mene i samo me promatrao. Možda je on nešto naslutio?!
Kad je htio otići, uhvatila sam ga za rukav i zamahnula glavu lijevo desno kao znak da ne smije otići nikamo. Sad sam imala priliku. Nakon pet minuta čuli smo glasove i pažljive korake. Dječak se spustio iza stola i skupa sa mnom promatrao situaciju.
Oni su upali unutra. S još jednom žrtvom. Ja sam već znala scenarij i kako sve to ide, ali bojala sam se za dječaka. Ovo će biti šok. Bojala sam se da ovo nije dobra ideja. Tada je počelo. Opet onaj užas. Opet oni odvratni zvukovi. 'Mary napreduje. Već se fino zamrznula. Ajde, stavit ćemo ovu pored nje', rekao je jedan. Mary je bila Dječakova mama.
Nakon nekog vremena su otišli. Ali Dječak je još sjedio dolje. Nije on zapravo bio tako mlad. Mislim da je mogao shvatiti takve stvari. Poslije je došao do mene: 'Hvala. Ti si sve znala. Hvala što me nisi pustila da odem.' Niz lice su mu tekle hladne krupne suze, tijelo mu je poprimilo blijedu boju. Gledao me i dalje svojim ukočenim pogledom dok odjednom nije otišao. Preživio je najgore, samo ostajem u neznanju s pitanjem hoće li moći živjeti s istinom.
Ja sam ionako navikla na takvo ponašanje ljudi. Oni su takvi. Svi su isti. Bezosjećajni i previše sebični. Sretna sam što samo još jedna obična lutka crvene duge kose i ružičaste haljinice običnog kroja. U svakom slučaju, bolje i to nego čovjek...
Evo svima vam šaljem puseee
Post je objavljen 04.10.2007. u 14:55 sati.