Ja sam čovjek izgubljen u svom svemiru i osječam kao da mi ništa nemože pomoći. Ostajem u svom svijetu zauvijek sam. Treba mi vode, snage i poniženja. Ne želim više biti sam u ovom nesretnom svijetu bola. Ja sam gazim svoja sječanja. Nestao sam u čarobnoj noči, punoj čarolije. Osječam da ponovo ponavljam ista sranja. Kao da je sve poezija. Voda je sve. Ja neznam kako ću objasniti djeci, ako ikada budem imao djecu, da ona nikada neće jesti bakalar za Badnjak. I da sam ja to dopustio prije nego je bilo kasno i da nisam dizao nikakvu revoluciju. Ja prikriveno nudim pristanak sa tim što ne dižem nikakvu revoluciju. Ja više ne mogu gledati ptice u kavezima. Moram ih sve osloboditi i nesmijem se bojati ničega. Moram gaziti po nekim stvarima iznad svakog autoriteta. Ja moram osloboditi i ubiti neke ptice, koje na slobodi nema teorije da mogu živjeti. Ja moram biti čovjek i moram znati koji bi bio moj izbor. Moram se staviti u svoju kožu. Uzeti gutljaj čarobne vode. A na ovom ovdje podneblju gdje ja živim ima toliko ljudi kojima je potrebna pomoč. Sa njima se ja ne poistovječujem tako kao sa životinjama. Valjda zbog toga jer ti ljudi imaju kakvu takvu slobodu, bijednu i jadnu, ali ipak slobodu. Za razliku od ptica u kavezima. Više to ne mogu podnijeti i ne mogu gledati. Freedom has no price!!! Morat ću učiniti nešto što je najteže na svijetu. Što može ugroziti cijelu moju budučnost. I moram djelovati odmah, pod hitno, što je ranije moguče. Jer više nemogu podnijeti bol. Ja mislim da shvačate o kakvoj boli pričam. Plan. Jebalo mater, moram priznati da me sve ovo podsječa na veliki plan za nigdje. Tko sam ja, i što ja moram znati o životu i smrti, da bih nekoga tako brzo slao u smrt. Ja znam da ja vjerujem da mali trenuci života punih pluča znače više nego nikakav život. I znam da bih to ja izabrao. Ja barem mislim da znam kakav me je jednom obuzeo osječaj. Prije 6 godina. Stari moj, ono kad čovjek osjeti slobodu, osjeti je u krvi i u kostima. Kako je tek onda životinjama. Večeras sam blizu toga da dobijem poriv da budem ubojica. Jebote ono, nemoš vjerovati. Ovo ne smije da bude samo priča. Možda zbog ovoga neču moči spavati. Ali znam da moram učiniti pravu stvar. U pičaku materinu. To niti malo neče biti lako. Pogotovo ovako krhoj osobi poput mene. Svaki još jedna sekunda je o tako bolna, a meni se o tako spava. Sutra bi trebao napraviti spas. Krenuti put spasa i mog samouništenja. Jer ljudi, takvi ljudi neče moči shvatiti i upirati će prstom u mene. A oni imaju moč nad menom i ja ću se žrtovati. To je ono što moram učiniti.“!!!
Post je objavljen 04.10.2007. u 13:49 sati.