Razmisljam malo o ovoj, danas veoma ucestaloj pojavi kod nas, a jos vise u razvijenom svijetu. Mozemo li iz porasta broj razvoda ista suvislo zakljuciti? Imamo li pravo zaliti one koji se razvode, nagovarati ih da se pomire i budu ponovno skupa?
Mozda zvuci apsurdno, ali pala mi je na pamet gradacija bazirana na (upitnom) vrijednosnom sudu o tome tko se vise trudi, tko je vise dao, tko je na kraju 'bolji'. Imamo na primjer jedan brak, dvoje ljudi sa sela, dosli su u grad, i tu muku muce sa tom nesretnom a tako vaznom socijalizacijom. Vezani okovima obicajnog prava isprepletenog sa tradicionalnim vjerovanjima, postavljaju si cilj da je sve moguce osim rastave. Svadja - nije pozeljna. Promjene - preteske su. Samosazalijevanje i pasivnost - e to je dobrodoslo. U ocima drustva oni su sretan par, recimo da imaju djecu, i eto ne ulaze u te nesretne statistike tih nesretnih razvoda. To sto ne poznaju sami sebe, sto su potpuno nezreli, sto nisu u stanju prepoznavati svoje osjecaje, sto ne mogu preuzeti odgovornost za svoj zivot nego im je uvijek netko drugi kriv...ha, to na srecu (gotovo) nitko ne vidi.
Drugi par su ljudi sa slicnim pocetkom, slicnim temeljima, ali razlicitim razvojem situacije. Oni se bore. Oni se i svadjaju, ali imaju veliku zelju nesto promijeniti. Nisu zadovoljni sa zabokrecinom, zele bolje, vise, ako treba i doci do apsurda, samo da se pomaknu s mjesta, da se trgnu iz samosazaljenja. I u toj borbi, u tom nastojanju, u tom opasnom i nepredvidivom putu - posustanu. U jednom trenutku ucini im se da je partner kriv za sve i da ga treba napustiti. Uvjere sami sebe da nema povratka, da je pocinjena ireverzibilna steta, i da 'moraju okrenuti novu stranicu'. Inace su se u trnovitom putu razvili kao osobe, emocionalno su napredovali, upoznali sami sebe i partnera, ovladali sobom, postali zadovoljniji sobom, ali im se raspao brak, te su tako usli u statistiku razvoda...
Mozda su dva primjera koja navodim ekstremna. Svakako su fikcija i svaka slicnost sa stvarnim...no dobro znate vec kak se to kaze. Ali zastanimo malo, pa prosudimo - tko je tu imao visi cilj? Tko je imao casniju namjeru? Tko se vise trudio? Tko je, uvjetno receno, zasluzio prezir? Slozena su to pitanja, pa ne moze biti jednostavnog odgovora. Bas zato - ne smijemo suditi. Ne smijemo nikoga niti zaliti, a kamoli prezirati ili izopcavati, zbog, recimo, cinjenice da je razveden(a). Pitam se ( u stilu Dostojevskog kroz Aljosu Karamazova, koji kaze: 'Prije ljudske pravde vrsi se Bozja pravda' ) - ako smo mi ljudi u stanju uvidjeti slojevitost i kompleksnost opisanih postupaka, i prihvatiti da stvari treba uzimati s rezervom jer nikad ne vidimo u srce drugog covjeka, koliko je onda tek to u stanju razumjeti, tolerirati, oprostiti visa pravda? Mozda je bas krivnja ono sto nas zapravo najvise unistava...
Post je objavljen 03.10.2007. u 09:25 sati.