Moja netrpeljivost prema televizijskim prijenosima nogometnih utakmica je kao rukom izbrisana. Požudno nabrajanje prezimena u falsetu tjeskobnog komentatora mi uopće više ne ide živce. Strašna je volja potrebna da bi se izliterarizirala sva ona uvaljivanja lakata, podmetanja stupica i spominjanja bliže i dalje rodbine dok pomahnitala gomila sa tribina recitira uzvišene fraze začinjene raskošnim ukrasima narodnog jezika, tako svojstvenim ovim našim zemljopisnim dužinama i širinama…a pogotovu visinama. Nekakvog mi smisla sad ima i to trčkaranje po terenu. Čak sam našla za shodno upitati, a onda i dati si truda i (puuuno) vremena i naučiti ono "…u trenutku upućivanja lopte, napadač mora imati najmanje dva protivnička igrača ispred sebe…" Hoću reći, ta igra ima smisla. To je sport. To je zdravo. Ako me još jednom sile svemira natjeraju da u društvu buljim u ekran, neka to bude nogomet! Neću postavljati glupa pitanja, bez riječi ću odgledati cijelu utakmicu. I produžetke. Sve, samo da više nikad ne moram gledati prijenos iz one kućerine!
Post je objavljen 03.10.2007. u 01:28 sati.