Marketing
Idila zajedničkog gledanja nogometa s jedinom voljenom
Otkako sam na liječenju štošta mi se pošemerilo u glavi, pa je tako jedina mi i voljena zakonita primijetila zanimljivu neobičnost. Počeo sam gledati nogomet.
Ma naravno da oduvijek volim nogomet! Muško sam, tu nema pomoći. Ali da bih zaposjeo fotelju i daljinski, čekao lige prvaka i kupove UEFA, navijao za nekog i uzrujavao se ili čitao sportske stranice na zahodu, nema teorije. Ta strast nije moja strast, i radije ću raditi nešto drugo.
A eto, kroz prošlu godinu, malo pomalo, svako toliko zateknem sebe kako gledam tekmu. Nadam se da mi to ide u plus kod doktora Nadležnog kao znak oporavka. Evidentno poglupljujem, što automatski znači da mi je psihički bolje.
I tako ja jednog dana čekam svoj red na kompu i šaltam po kanalima, kad ono, naši igraju europsku utakmicu. Pa, hajd' fino, velim, samo što neće početi. Stadion urla da se i soba trese, a moja se žena digne od kompa, dođe pred TV i već se zavlači pod svoju dekicu. Pomirljivo joj dajem daljinski, jer cijenim njezin cjelodnevni trud i potrebu za opuštanjem, a i komp je sada moj. Kadli, veli ona:
- I ja bih gledala tekmu. Nema ništa drugo.
Atibogadragoga! Ovo je nešto novo! Toliko novo da moram sad ostat to vidjeti!
I ona se lijepo ugnijezdi, a ja se psihički počnem pripremati na objašnjavanje kvadrature kruga ofsajd zamke čim pomoćni sudac podigne zastavicu i oduzme loptu napadačima.
Krene Ajax s centra. Prođe prvih deset minuta, nadmudruju se oni s dvije zatvorene obrane. Onda ona pita iz svoje dekice:
- A za koga mi navijamo?
Hmm... Zapravo, dobro pitanje. Uvijek je zanimljivije pratiti utakmicu ako odabereš nekog za kog ćeš navijati.
- Za naše. - odgovorim.
Ona samo mudro kimne, skoncentrirana na igru.
Igraju dalje, vidim stisli oni malo Ajaxa, oslobodili se treme, a ona pita:
- A koji su naši?
- Plavi. - odgovorim smireno.
- Pa tu nitko nije u plavom...
Opet ima pravo. Dinamo ima neku čudnu varijantu škurosive plave za Europu.
- Naši su s desne strane ekrana.
Mudro kima. Prođe dosta vremena, a ona pita:
- Nije malo čudno da stalno pucaju na svoj gol?
Sklopim oči i brojim do tri.
- U drugom poluvremenu su promijenili strane.
Ona napravi izraz beskrajnog čuđenja nad posvemašnjom glupošću, ali mudro me štedi uzrujavanja pa šuti.
Naši popuše kretenski gol.
Ona me upitno gleda.
Tužno kimnem. Da, pušimo jedan nula.
- Pa zašto mi odmah nisi rekao da je naš gol kraj zida, a njihov prema lampi!
I napokon, sad već sva u utakmici, primijeti ona kad pomoćni sudac digne zastavicu i naši navalni redovi stanu, predaju loptu i počnu se vraćati.
- Kaj je sad ovo? Šta rade?! – uzrujala se kad je vidjela da je navala prema lampi zaustavljena.
Progutam knedlu:
- Bio je ofsajd.
- Kaje to, neko pravilo da našima bezveze uzmu loptu? – puše srdito.
Tada mi sine nešto spasonosno!
- Sjećaš se onog filma Full Monty?
- Da.
- Sjećaš se kad vježbaju u čeličani striptiz pa se sudaraju jer ne kuže koreografiju?
- Da (smijulji se).
- E pa naši su bili ko ona dvojica iz drugog reda što prođu kroz onu trojicu iz prvog reda prije vremena, jer brzaju u taktu. To ti je ofsajd....
- A-haaaaaaaaaaaaa....
Post je objavljen 02.10.2007. u 23:23 sati.