Nisu li bolnice divna mjesta? Ako imate sreće da vas od prve smjeste unutra na iole normalan krevet s čistom i čitavom posteljinom, da vam operacija ne kasni, da vas doktor obiđe, pregleda i eventualno kaže nešto da možete naslutiti išta, onda ili imate sreće, ili niste bili u našim bolnicama.
Ono što oni zovu vizitama ja bih nazvala prisilnim dizanjem iz kreveta prije sedam da bi oko sedam mahnuli doktorima koji se šeću bolnicom i mašu pacijentima koji njima mašu nazad. Divno je to druženje iako nije baš korisno.
Ok, shvaćam doktora je premalo, premalo spavaju, nemaju vremena ni volje, ali jebem mu mater, bar neka informacija bi dobro došla.
Uglavnom kako je to meni išlo.
Došla sam, naravno u pratnji, u bolnicu. U sedam, po najvećem pljusku, polu mokri i ludi. Prvo čekaonica. Naravno baba ko u prići. Naravno naporne su i najradije bi joj zabila šaku u usta samo da prestane komentirati sve i svašta. No, treba poštivati starije građene ma koliko mi željeli nešto drugo. Nakon toga AMBULANTA 1. Dočekalo me 4 doktora, nekoliko sestara i jako „simpatična“ sprava koja ulazi u nos i putuje duž grla. Divota. Moram priznati da mi rijetko kada smeta pažnja. Ovo je bila takva situacija. Nakon A.1. slijedi Blagajna i prijava u bolnicu. I konačno drugi kat drugi odjel ORL 2. Tu počinje totalni kaos.
Dva sata kasnije još uvijek gomila ljudi stoji na hodniku i čeka krevet. Uglavnom da ne dužim. Blagoslov je stigao u obliku otpusta iz bolnice. Prvo do petka (slijedeći dan) da bi se to prolongiralo do nedjelje. Doktorice nije bilo pa nisam niti ja trebala doći ranije. Uglavnom kad sam stigla popodne u nedjelju konačno sam imala krevet. U sobi su bile dvije žene. Obje su prvo zaspale u pola osam dok sam ja čitala, pa su se probudile u deset i počele bauljati okolo. Kad su se konačno umirile i kad smo sve tri krenule spavati sve je krenulo po zlu. Naime jedna od one dvije je imala cca 70 god i zvukove koje je ispuštala dok je disala (hrkala, gušila se ili što već) bili su nepodnošljivi. Završilo je tako da sam spavala sa slušalicama na ušima s kojima sam ju isto čula i nekako se nisam naspavala. Naime počela me glava boljeti, od dvanaest nisam smjela jesti ni piti, uši su me boljele od slušalica... Katastrofa. Onda je krenulo buđenje u 6. Tehničar je ušao s toplomjerima i probudio aždaje koje su počele brbljati. Hvala Bogu obje su odlazile doma taj dan. Stigla je i nova cimerica. Ona je samo godinu dana mlađa od mene i uglavnom me spasila. Ostala sam bez materijala za čitanje u toku dana, a i bila sam mahnito nervozna zbog operacije i razgovor s nekim ( s njom u ovom slučaju) bilo je najbolje što mi se moglo dogoditi. Istina aždaja hrkavica se naljutila a nas jer smo spomenule kako je teško spavati kad netko u sobi hrče.. i tako nešto. No nama je to koristilo jer je teta zaboravila vrećicu s korisnim stvarima. Tako smo dobile sok od borovnice i jabuke, jaffa kekse i jabuke. Uz mene i M došla je još jedna teta i ta je isto bila super i brbljiva. Sve u svemu bilo je bolje od prvog dana. Operacija mi je trebala biti oko 12, ali je ispala negdje oko 14.30 – 15. Ništa to ne bi bilo strašno da nisam bila već luda od žeđi i nervoze. Još me M zafrkavala da me neće stići operirati jer operiraju samo do 12... I onda je konačno došla sestra s magičnom polovicom plave pilulice. Jedva sam ju progutala jer nisam imala sline... Komplikacija. No omanja. Sestra se ljutila na mene jer nisam htjela leći. Previše me zabavljalo hoduckati okolo da vidim da li ta pilula išta radi. I iskreno valjda radi, malo smiri živce, ali čini se da je to sve. Iako sam danas gledala M nakon pilule, ne znam zakrmila je opasno... Uglavnom nakon nekih pola sata su me otkoturali na kolicima do operacione sale. Tamo su me montirali na stol i obradovali onom mekanom iglom. Fuj bljak. Onda su mi dali malo infuzije i onda su mi ubrizgali anesteziju koja bdw jako peče ruku u koju ju puse. Ubrzo su mi stavili i masku na facu i to je to. Slijedeće čega se sjećam je brutalno buđenje kad su mi vadili neku tubu iz grla i osjećaj gušenja. Netko me spasio i isrkao tekućinu iz mene. E inda sam zabrijala da me nisu operirali jer nešto nije bilo u redu, pa sam počela buncati i pričati s ljudima koji su se nalazili oko mene, pa se sestra opet ljutila jer sam se mrdala i pričala. Odfurala me u sobu, pa pošto nisam smjela pričati htjela sam da mi dodaju ploču PIŠI BRIŠI koju mi je D kupila, ali se sestra opet ljutila jer sam se kretala.... Uglavnom bila sam totalno luda i silno sam htjela sva imati pored sebe.. Onda su me cure spasile jer su mi dale ploču pa sam pisala nešto po njoj. Ne sjećam se što ali znam da nisam baš vidjela sve mi je bilo mutno. Vjerojatno jer sam još spavala. Poslala sam poruku mami i ne znam kome još. Oko 17.10 sam smjela popiti koji gutljaj čaja. I sestra mi je oko 17.30 donijela prvu bolničku hranu. Tekući čokolino. Nadala sam se da će me pustiti kući, ali nije bilo niti jednog doktora pa ništa od toga. Naime, doktori nisu došli sve do vizite kad su mi mahali s vrata. Prvo poslije operacije što me pregledala doktorica kad sam već dobila otpusno pismo.
Poslije sedam kad su zadnje dnevne sestre otišle, dobila sam napad plača jer sam se prepala da mi nitko neće moći maknuti iglu iz ruke, a sve dok mi je igla bila u ruci nisam ju mogla micati jer me užasava ideja da mi to stoji unutra. Fuj. Ali imala sam sreću da je tu bila noćna sestra kojoj sa bdw u onaj četvrtak rekla su tu u bolnici neorganizirani i koja se tako lijepo furila na mene da mi je s guštom iščupala iglu da ju još uvijek osjećam, ali svejedno mi je bilo lakše. I od tada je sve išlo na bolje. Mogla sam piti ići na wc...
Čak sam napala i one jaffa kekse jer sam umirala od gladi. Legle smo spavati oko 22 i oko 3 je spavanje kao nešto konstantno i kvalitetno bilo gotovo. Slušala sam muziku i dremuckala do 6 kad je došlao ren za temperaturu, pa prisilno dizanje i spremanje kreveta, pa mahanje doktorima. Nakon mahanja sam se obukla i spakirala. Pa sam makla posteljinu s kreveta. Pa sam nažicala da mi daju ovu posteljinu da presvučem krevet i ubijem si vrijeme dok mi ne pripreme papire za van. Tada sam skužila da im je posteljina katastrofalna. S rupama, masna i svakakva. No M je to jutro trebala biti prva na operaciji, ali nekako ipak nije bila no dobila je plavu polovicu i s vremenom zakrmila. Moja je pratnja došla prije nego što su papiri bili gotovi. Zapisali su kao da sam od petka bila u bolnici, ali nekako me to nije smetalo, bilo mi je samo važno da me piste van. Ali nije to toliko lako. Žene što rade na blagajni su totalno retardirane i posao od pet minuta rade petnaest i ne bi bilo to tako strašno da ne rade s ljudima koji su bolesni i jadni, i slušaju njih kako razgovaraju na telefon kad bi trebale raditi.
No nakon što sam platila i ona dva dana koja nisam bila u bolnici pokupila sam ostatak papira i otišla do svoje doktorice. Tamo mi je živce digla jedna pročeleva baba koja se progurala u ordinaciju. Ljudi su joj rekli da to nije u redu, no nju to nije niti malo taklo. Nije se gotovo ni okrenula. No ubrzo sam bila gotova. Kontrola u sljedeću srijedu. Stali smo u dućan i konačno došli doma gdje sam konačno mogla jest. Otišli smo i spavat. Mama me došla posjetiti iako sam joj prijetila životom, ali dobro je ispalo jer sam se ipak probudila prije nego što je došla. I tako. Sad sam na bolovanju i moram se naučiti šutjeti.
Na kraju nije bilo toliko strašno. No bilo bi dobro da se može doći do nekih informacija dok si u bolnici. No, jbg. Ne može sve biti savršeno.
Post je objavljen 02.10.2007. u 22:49 sati.