1) Da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvsruje?
Dok je pisao zlocin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmisljanja Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i ratnih vojskovodja uopste-da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih zbog nekakve ideje ili ,,opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronamjeran cilj i humanu ideju, medjutim, ono sto je upropastilo i onemogucilo ostvarivane tog cilja bilo je upravo pogresno odabrano sredstvo jer ,,ne treba graditi svoju srecu na tudjoj nesreci''. Mozemo zakljuciti da sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je prije zlocina smatrao da cilj opravdava sredstvo, medjutim i on je spoznao da ,,bez morala nema covjeka''.
2) Kako biti srecan poslije ucinjenog iskoraka, kako ostvariti mir poslije zlocina?
To je pitane koje covjek mora rijesiti prije nego sto ce zakoraciti putem kojim idu ,,neobicni'', koji su spremni da ,,prekorace cak i preko lesa preko krvi''. To je cijena buntovnosti. Sonja je, nakon sto je ubila sebe i unistila svoj zivot, kajanje trazila u religiji i Bogu, ali prvenstveno u sebi. Ona je, kao i Raskoljnikov, imala snage da prekoraci, ali svoj spas trazi u molitvi i u povratku u ,,svijet obicnih''.
3.) Zasto ,,neobicni'' vodi racuna o misljenju mase, koju je nadrastao i potcjenjivao?
Odgovor moze biti: zato sto je oponiranje najblizih oduzelo njegovoj teoriji sustinsku motivaciju ka prestupu: hiljadu dobrih djela ljudima. Ostajao je samo razlog- pomoci jedino sebi. Iako je Raskoljnikov imao takvih egoisticnih trenutaka, kada, na primjer, govori Sonji: ,,Meni je zivot jednom dat. Necu da cekam sveopstu srecu! Ja hocu da zivim..'', morao je shvatiti da takvo stanoviste ne moze biti ideja. Jer tako moze rezonovati samo ubica, a on to nije zelio da bude i, u stvari, nije bio.
4.) Da li se Raskoljnikov predao sudu zato sto je ,,slabic''?
Napoleon je izdrzao jer se prekalio u ,,gvozdenu'' mrezu ,,neobicnog''. Dostojevski problem nije zasnovao na uzajamnoj povezanosti snage i slabossti ljudske prirode. Za njega je problem eticki. Umjetnik je postavio Raskoljnikova pored Napoleona da bi tom paralelom izrazio misao: sa etickog stanovista nije dopustivo ne samo zrtvovanje armija, vec i nasilna smrt jedne starice. Po moralnom zakonu i ubistvo iz idejnih pobuda je ubistvo. Zato su za Dostojevskog Napoleon i Raskoljnikov vrijednosti obrnuto proporcionalne: prestupnik koji se predao sudu covjecniji je od mocnog osvajaca svijeta, jer je velika savjest, bez koje nema covjecnosti. Da je pobjegao u Ameriku, ili ostao na slobodi u Rusiji, Raskoljnikov bi bio manje covjek.
5.) Da li covjek zivi samo da bi postojao?
U tamnici Raskoljnikov razmislja o zivotu, o tome kakvu perspektivu ima pred sobom, sta je to cemu treba da tezi. On je i ranije bio odlucan da zivot da za ideju, za nadu, cak i za fantaziju. Goli zivot- to je uvijek bilo malo; on je uvijek zelio nesto veliko... Kad bi mu sudbina poslala pokajanje... On bi se njemu obradovao! Muke i suze- pa to je zivot! Ali Raskoljnikov se nije pokajao zbog svoga zlocina. Ovo nam ne govori da bismo trebali prestati teziti pokajanju vec da pravi zivot spoznajemo podjednako kroz smijeh i srecu, kao i kroz bol i tugu.
6.) Cime ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora?
Ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora samim tim sto je ona jedno veliko umjetnicko ostvarenje koje je kao i svako drugo umjetnicko djelo stvoreno da prkosi i odoljeva vremenu, ali i prostoru. Dostojevski je istrazivajuci dubine licnosti takvim silnim psiholoskim poniranjem, koje ni do danas nije dostignuto, razgolitio covjeka kao bice, osvjetlio nemilosrdno i najtamnije i najskrivenije kutice njegove duse, a ujedno dao opstu sliku svoje epohe i drustva kakvu je rijetko koji umjetnik i stvaralac za sobom ostavio. Djelo Dostojevskog je neiscrpno u temackom i u idejnom planu jer koliko god dublje poniremo u njegovo djelo nailazimo na sve vise ideja i poruka.
Esej
Mnogi se umjetnici, u novije vrijeme, sve vise bave covjekovom i ljudskom egzistencijom, tragajuci za smislom covjekovog trajanja. Uprkos radostima koje zivot pruza u njemu otkrivamo apsurd i zbog toga oko sebe sve cesce susrecem nezadovoljstvo i neprestane sukobe pojedinaca i svijeta. Osjecaj da je covjek stranac u ovome svijetu upoznali smo u mnogim djelima, a zalosno je to sto ta kob sustize i nas. Otudjenost i usamljenost, kazne su novog doba. To je stvarnost koje sam sve vise svjesna. Ljudi su pisanje razglednica za vrijeme prannika zamjenili obicnim elefonskim pozivom. Ovaj primjer moze se uciniti kao sitnica, ali cinjenica je da kompjuteri i druga elektronika postaju vladari , diktatori kulture i covjekovog svakodnevnog zivota. Vjestacka sredina dominira ljudima i postepeno ih otudjuje od drugih ljudi. Covjek zaveden tim nekakvim, naivnim ,,tehnickim optimizmom .Misle da nova tehnologija moze samo poboljsati zivotni standard ljudi, ali zaboravljaju da se sreca i zadovoljstvo ne nalaze u kompjuteru vec u samom covjeku. Da bismo ispunili svoj zivot i ostvarili srecu moramo se posvetiti prvenstveno sebi, a ne materijalnim predmetima. Jer na kraju, svega ovoga, kad napustimo ovaj svijet, sta nam ostaje? Ostaje nam ogromna praznina, ili unutrasnje zadovoljstvo dobrim djelima koje smo postigli.
I sad, jos ostaje pitanje kako jedan pojedinac da opstane i traje, kako da prikupi dovoljno smjelosti i ne izgubi sebe u ljigavom opstanku. Kako prevladati nelagodnost, usamljenost i ravnodusnost koju dobijamo kao povratni odgovor pri svakom pokusaju komunikacije. I dalje je odgovor na istom mjestu, tu, u dusi! Jer duse se ne pobjedjuju oruzjem, nego ljubavlju i blagorodnoscu.
Nas najvazniji cilj u zivotu treba da bude uzdizanje nase duse. Drugim rijecima, napredak nasih duhovnih moci: da svakim danom sve vise prosvecujemo svoj duh i svakim danom se osjecamo sve vise slobodnim i boljim.
Post je objavljen 02.10.2007. u 20:47 sati.