Pregled posta

What the fu*k happend?

*Koji k.... se desio?

Trčala sam prema dvorcu koliko me noge nose, ali sam odjednom shvatila da to nije u redu. Zaboga, ubila sam prijateljicu i sve što ja radim je pokušavam pobjeći od toga?! 'Neće ići' pomislih, okrenuh se na peti potrčim nazad prema šumi.

"Isuse, Meg! Vratila si se!" rekla je Merry kad me vidjela. Scena u šumi nije bila baš ugodna. Alex i Nicky su stajali zagrljeni i suzdražavali se da ne zaplaču, ali im nije uspjelo. Naposljetku su počeli plakati, dok je Aqua kraj njih isto ridala. Merry je okrenula glavu na stranu i šmrcala. Zabini i Draco su stajali jedan do drugoga s rukama u džepovima pelerine. Gledali su u nebo, samo da ne bi gledali Aquu, Alexa, Nickyja i Merry kako plaču.
Sve to je u meni uzburkalo osjećaje koje dosad nisam znala da imam. Tugu, ljubav prema svojim prijateljima,strast koju sam osjećala prema Dracu...Nisam imala pojma da jedna osoba može osjećati sve to.
Vruće suze počele su kapati niz moje hladne obraze. Drhtala sam cijelim tijelom, kao da imam zmajsku groznicu. Iznenada mi je postalo užasno vruće, a onda se ta vrućina pretvorila u nepodnošljivu hladnoću. Pred očima mi je zabljesnulo zeleno svjetlo, onda je sve postalo crno. Zadnje čega se sjećam bio je uzvik. Nečije ime. Čije, nisam uspjela razaznati.

***************

"Hoće li biti dobro?" upitao je plačljiv glas. "Nadam se da hoće.." tiho reče muški glas. Nisam znala čiji su to glasovi, ali su mi vrlo poznati. Htjela sam otvoriti oči, ali sam imala osjećaj da su mi vjeđe teške tisuće kilograma. Stoga sam odlučila samo osluškivati što se događa oko mene. Čula sam polagano disanje s moje lijeve strane, a s desne strane dopiralo je šmrcanje. onda je strogi, ali nježan, glas rekao: "Idite van. Dovoljno ste bili ovdje. I sami znate da ne možete ništa učiniti. Hoće li se probuditi ili ne, odlučuje gđica Fitzgerald.".
Onda sam čula šuškanje pelerina, otvaranje vrata i tihe korake. Netko je kraj mene premiještao nekakve boce ili slično, a nakon toga više se ništa nije čulo. Osim disanja. S moje lijeve strane čulo se vrlo plitko disanje.
Natjerala sam se da otvorim oči. Pogled mi je bio zamućen, ali ipak sam razaznala nešto na krevetu pokraj mene.
Bila je to djevojka dugačke crne kose. Možda je bila godinu dana mlađa od mene, možda ne. Zaintrigiralo me to što je držala oči širom otvorene i uperene u mene. U očima joj se vidjela mržnja. Prema meni? Nisam znala. Ona je samo lagano okrenula glavu ne drugu stranu i nije se micala.
Ja sam zatvorila oči i pokušala odvrtiti film u glavi da vidim jesam li ikad vidjela tu curu. Ispostavilo se da nisam.

***************

"Nemaš pojma koliko mi je drago što si živa i zdrava!" veselo je govorila Merry. "Da znaš kako smo se zabrinuli za tebe...Mislili smo da si..da si.." poče Aqua, ali zašuti.
"Mislili smo da si mrtva." dovrši Zabini Aquinu rečenicu. Merry ga lupne po glavi. "Rekla sam ti da šutiš!" reče.
"Ja sam se samo smiješila gledajući svoje prijatelje. Jest da sam bila hladnokrvna kučka prema svima, ali ne i prema svojim najboljim prijatejima.
"Meg, donili smo ti nešto što će te oduševiti!" rekoše Alex i Nicky uglas i dadu mi jedan malen paketić, lijepo zamotan u grimizni papir.
"Što je to?" rekla sam s uzbuđenjem, odmotala papir i otvorila kutijicu. "Wow!!" uzviknula sam s oduševljenjem "Pa to je kristalni labud! Prekrasan je!".

"Znamo da voliš labude, ali samo one crne. Nismo mogli naći tamni kristal nego samo taj prozirni." kaže Alex buljeći u dar.
"To neće biti problem!" uzviknu Aqua "Tenir black!" i labud se oboji u crno. Još uvijek se vidjelo da je kristalan. "Bravo, Aqua! Sad je dar savršen!" viknu blizanci i odoše kroz vrata.
"Dobro, sad kad su oni otišli, moram vas nešto pitati. Odnosno, zamoliti." rečem ja tiho i brzo. Oni me pogledaše u strahu. Skrivali su nešto. A što, kanila sam saznati.
"Tko je bila ona cura što je do prekjučer ležala o mene?" pitala sam ih gledajući sve redom u oči. "Ali ti si se probudila tek jučer. N-ne možeš znati za..nju." rekao mi je plašljivo Zabini.
"Ja se nisam probudla jučer, nego prije 3 dana. Samo vi to niste znali." odbrusila sam mu. Živciralo me to što su odugovlačili s odgovorom.
"Meg, iskreno..Mi ne znamo ništa o njoj. Znamo samo da je nova i da se zove Lujiza. Na 5. je godini u Slytherinu i..." poče Draco. "I što?" nervozno sam pitala. "Znamo da je..ovaj.." "Reci već jednom!!" viknula sam na njih. Ustuknuli su. "Ne smijemo ti ništa više reći. Oprosti, Meg, ali ne smijemo." tiho izusti Merry gledajući u pod. Podivljala sam.
"Zašto mi ne smijete reći?! Koji vam je ku*ac?! Odakle vam ta spika 'Ne smijemo ti reći'? Tko vam je to prodao?!". Gledali su u mene izbuljenih očiju i otvorenih usta. Nikad me nisu vidjeli ovakvu. Jeste da sam imala svojih 'žutih minuta', ali nijedna nije bila ovakva.
"Ja sam im prodao tu spiku, gđice Fitzgerald." kaže blagi i dubok glas. Svi smo refleksno pogledali u smjeru odkle je došao taj glas. Na vrata. A tamo je stajao Dumbledore. Glavom i bradom. "Možete li nas ostaviti malo nasamo?" pogledao je u Draca, Zabinija, Merry i Aquu svojim svjetlucavo plavim očima. Oni su samo kimnuli glavama i istrčali kroz vrata van iz bolničkog krila.
"Kako se osjećate, gđice Fitzgerald?" pitao me Dumbledore, gledajući me preko okvira svojih naočala u obliku polumjeseca. Štapićem je dočarao fotelju s cvjetastim uzorkom i udobno se uvalio u nju.
"A što mislite kako se osjećam?" zajedljivo sam odgovorila. "Pretpostavljam da ste u odličnom stanju, budući da možete psovati i vikati." odgovorio je vrlo mirno, s dozom sarkazma u glasu. Samo sam pogledala u stranu, odbijajući gledati u njegovo izborano, staračko lice.
"Megan, nisam došao ovdje da se svađam." umorno je izgovorio "Moram vam reći nešto. Ono što ste htjeli doznati od vaših prijatelja." "Koliko dugo ste uopće stajali ispred vrata bolnice?" bahato sam pitala. Nije se obazirao na moju bahatost, nego je samo nastavio.
"Dovljno dugo da čujem vaš razgovor. Megan, moram vam reći lošu vijest." reče gledajući me u oči "Vaša prijateljica Libby..."
"Što s njom?" prstrašeno sam ga pogledala. "Ona je nađena mrtva u šumi. Netko ju je ubio." kaže Dumbledore, a ja samo padnem natrag na krevet.

ljudi, ispričavam se što senisam dugo javljala, bila sam na putu
nadam se da je post ok, malo mi je nestalo inspiracije...razlog: škola. mislim da vam je sve jasno.
pozzam vas i kissam!!