Marketing
krumpiri
Jučer smo Davor, Siniša Željko i ja opet malo zalutali u Mateo. Našla su se još dvojica "domaćih", ali nisam im zapamtio imena (dobar golman, no nije imao napadača na svojoj razini). Željko i Siniša su veliki dio večeri bili jači par, no događale su se stvari koje su me i zaintrigirale da napišem ovaj post. Naime, oko 3/4 pobjeda dobili su nas 4:3, ali skoro u svakoj partiji ko da smo igrali sa hendikepom - nekad jedan, nekad dva, a nekad i tri "krumpira"
. A kad partija završi 4:3 onda i taj jedan krumpir prevagne. Ne želim tu reći da su nas nezasluženo dobijali, jer igrač večeri definitivno je bio Željko. Igrao je na razini turnira u Johnny-u kad je skidao sve i svašta, a zabijao je i iz obrane i iz napada.
I tu dolazim do glavne stvari.
"barem dva krumpira po partiji nipošto nisu slučajna i sad je već pitanje treba li ih zvati krumpirima" -(Davor) - e o ovome bi se vec dalo pregovarati. ja osobno se slazem s tim. ali sam sebi nikad ne bi dopustio da "igram na krumpire". ja uvijek igram na pobjedu, a to pokusavam na nacin da tih 4 ili 5 loptica koliko je potrebno za pobjedu utrpam bez dodira na igračima ili manti. Nađem rupu i pokušavam je pogoditi.
Mislim da je ta taktika "nabijem je kolko mogu, valjda će se negdje odbiti"
dobra kad se igra protiv boljih od sebe odnosno tehnički jačih. Ta se taktika vidi pogotovo jer napadač 5icom skoro nikad ne dodaje lopticu na 3ku nego je nabija pa time povećava šanse da loptica skrene pa završi u golu pa se gol priznaje, ili ako ne uđe u gol da se od zida odbije natrag gdje je pokušava uloviti. Isto tako i kod obrambenog koji loptice ne šalje naprijed izrađenim udarcima nego je pokušava pogoditi kutem da bi se loptica odbila od mante i završila ili u golu ili na 3ki. 
no, to je isto dio stolnog nogometa, i pravi će igrači uvijek smišljati načine kako se boriti protiv ove taktike. Davoru i meni je prilično dobro išlo do 3:3 
, ali ozbiljno mislim da bi na boljem / ravnijem stolu bili puno jači - jer jedino smo nas dvojica pucali guranjem prvi-drugi te lopte su se u previše slučajeva otkotrljale previše prema golu pa i kad bi je uspjeli udariti kut udarca nije bio dobar.
Više je razloga zašto ne igram na krumpire a možda najvažniji mi je moj vlastiti napredak. I to posebno onaj dio u dodavanju 5ica-3ka koji je najteže usavršit, a mislim da ni ne poznajem igrača koji je u tome toliko dobar koliko bi ja želio biti. - a kako drugačije naučiti nego vježbanjem.
Počeo sam igrat stolni zbog iste svari zbog koje i dan danas uživam u stolnom - kontrole. Divio sam se igračima koji su mogli najbolje kontrolirat lopticu, proigravanjem i pucanjem iz svih smjerova. Zato i sam igram u napadu - gdje sam u mogućnosti i prilici da kad imam lopticu radim s njom što hoću. Ima tu više od pukog zabijanja golova - kad bi bilo tako onda je dovoljan jedan udarac kojeg bi vježbao do dosade. Nema do osjećaja kad zabiješ istom golmanu iz 3 ili 4 različita udarca. Zato ne misim ni da sam približno dovoljno dobar da bi stao na "onome što imam". Svakim udarcem, svakom partijom bliže sam tome - no najbolje u tome je što je to cilj koji je po definiciji nedostižan, pa kao i u mnogim stvarima - i vještinu u stolnom nogometu je nemoguće usavršiti, moguće je samo cijeli život učiti
Post je objavljen 02.10.2007. u 11:45 sati.