Valjda je to sreća? Koliko god da sam bližnjih izgubila mlađih ili starijih, više ili manje bolesnih - njihov me je odlazak uvijek iznenadio. Još se ne mogu navići na činjenicu da netko preko noći može otići iz mog života, ni na stvarnost da netko tko je ujutro još bio dobro - do popodne može odlutati do čipkastog oblaka na nebu...a svi su tako otišli! I nisam od onih koji se panično boje svoje smrti, ali svaki put kada se tuđa smrt ukrstila s mojim životom - on je trajno bio promjenjen. Nakon razdoblja šoka i tugovanja - uvijek me muče ista pitanja! Zašto neprestano odgađam stvari u kojima uživam i uvijek koristim već poznata opravdanja (samo da narastu djeca, samo da ozdrave roditelji, samo da dobijem plaću, samo da prođe zima...)? Zašto ne koristim svaki trenutak kao priliku za osmijeh! Zašto sam šetnje podredila kućanskim poslovima? Zašto svaki dan nije za mene nova prilika da upijem sunce? Zašto ne iskočim iz rutine i ne napravim neočekivanu zabavu? Neobičan ručak? Novu frizuru? Nešto što želim - a do sad se nije činilo važnim? I zašto o tome samo čitam i govorim - a i dalje to ne ŽIVIM?
Post je objavljen 02.10.2007. u 09:01 sati.