Na tradicionalno planinarenje u kolovozu pozvala sam frendicu koja je povela svojih dvoje prijatelja. Dva vikenda kasnije on je pozvao na novu rutu. Moj decko nije mogao pa sam otisla solo, iako u pocetku to nisam zeljela. Bilo jako lijepo. Dva dana sm se najvise druzila s njim. Na kavi smo se nasli izmjeniti slike i oba puta nakon planinarenja. Bilo mi je jako ugodno s njim. Da li je on razlog zbog kojeg sam tako lako presla preko Hoka? JAdna ja ako sam tako zaljubljive naravi. Treba mi ociti vise samodiscipline sto se tice razgovora s deckima (s kojima nadem nesto zajednicko). JE li tome razlog sto nisam imala dovoljan broj momaka prije ovog sad? Da li mi je dosadno, a moj dragi na zalost nije od akcije? Zasto moj dragi nema reakcije kao neki grugi decki? Zasto sam vedrija i nasmijanija u drustvu drugih negu u drustvu svog decka s kojim bih trbala biti najsretnija? A opet, kad frendica gleda slike primjecuje da neke osmjehe nikad nije vidjela na meni? A onda joj objasnjavam da sam u tom trenutku gledala decka. A taj pogled je pun ljubavi, ali ima malo smjeha.... ZASTO!!!!! Zelim se smijati s deckom!!! Zelim biti sretna!!! Posebno sretna, ne samo osjecaj da sam zadovoljna!!! NE ZANAM NI SAMA!!!
Post je objavljen 01.10.2007. u 20:13 sati.