Toliko je dugo vremena prošlo od mog zadnjeg posta da se faking blogeditor totalno promijenio, a ja sam uspješno zaboravila svoju lozinku za logiranje, kao i e-mail adresu preko koje sam se logisala na blog.hr. Hvala bogu, putevima pamćenja i eliminacijskom metodom sam uspjela uću u blogeditor i prisjetiti se što to znači pisati blog.
Trebam se opet ufurati u dobro staro bloganje, a s obzirom da sam u zadnje vrijeme nakupila gro sranja u životu (a svi znaju da ja volim svoja sranja dijeliti s drugima) misli da ću opet počet učestalije posjećivati blog.hr. Možda dovoljno često da zapamtim jednu jadnu lozinkicu.
Nedostajao mi je moj blog, to moram priznati, ali nakon ljeta koje sam provela u Trogiru/Supetru, i nakon činjenice da je moja kefalagija morala umrijeti pod utjecajem viših sila nekako sam izgubila volju za tipkanjem i sličnim.
Planirala sam odmah uletjeti in medias res i preostale čitatelje (ako takvih ima) odmah po tintari lupiti svojim uobičajenim lamentiranjem punim samosažalijenja u kojem imam tendenciju, iako pomalo skriveno, za svoje probleme kriviti sve druge osim sebe.
Ali neću. Nisam raspoložena širiti svoju uvijek prisutnu depresiju, niti je poticati da propupa u meni samoj, jer se trenutno osjećam prilično podnošljivo, a to je i više nego dobro.
I za kraj, preporučujem svima koji nisu pogledali film Tajnica, da ga obavezno pogledaju. Savršenstvo.
To je to od mene za danas.
Enjoy
nicoll
Post je objavljen 01.10.2007. u 19:37 sati.