Kao mahnita vrtnja djeteta
oduševljena zvukom bubnjeva u glavi,
do grohotna smijeha ostarjele primadone
uličnog kazališta,
u mojoj slatkoj svijesti postojanja navire ideja.
Sve vas volim
i lijepo molim, ne dirajte zvonca
prije nego dam znak.
A onda složno i drsko
melodijom neutažive gladi
za ljubavlju i životom,
napravimo buku zvončića.
Da ravnodušni zastanu, otvore prozore
i usta,
čudom se začude
i zapitaju: zašto, kako, tko i čemu.
A mi ćemo se smijati,
smijati do suza.
Post je objavljen 01.10.2007. u 14:40 sati.