Marketing
gola istina (ili barem oskudno obučena)
Žena za penziju. Na blogu sam više od godinu dana, osjećam se ko fosil.
Sad se, kao punopravni član ove virtualne zajednice, usuđujem odati par stvari o sebi. Više ili manje poznatih. Kako kome!;)
Tu sam upoznala puno ljudi...svi na svoj način zanimljivi, drugačiji, posebni. Neki toliko posebni da ne znam više bez njih.
A oni dali petama vjetra i pokupili se do jeseni! Ostatak je zato osuđen na ovo;
Iz kuće ne izlazim bez....ključeva, mobitela, olovke za oči.
Moja najgora navika; Uvijek kažem ono što mislim, bez ikakvog pardona i okolišanja. Nedostaje mi takta.
To obično ne ispadne dobro jer ljudi ne vole čuti istinu. Osobito ako im ne ide u prilog. A i vičem usput!:)
U kupaonici....nikad ne visim više od sat vremena. Jutarnja higijena-15 min., večernja-15 min, spremanje za izlazak-otprilike sat. Bez šminkanja, nikad se ne šminkam u kupaonici. Prevruće mi je. Eh, i pjevam dok se tuširam. Ako sam sama doma, derem se na sav glas, inače se trudim biti tiha. Napominjem; trudim se.
Zadnja pročitana knjiga; Glas bez odziva, Celine Curiol. Zanimljiva francuskinja pisac, zanimljiva teta glavni lik, zanimljiva knjiga kako god okreneš..
Naj mjesto za izlazak; Koliko god maštali o nečemu drugome, prvi izlasci redovito najbolje prolaze uz kavu i razgovor. Kasnije to prelazi u zajedničke večere na dragim mjestima, partijanje do jutra, filmove uz pizzu i sladoled ili, meni osobno najdraže, posebne večeri negdje na plaži. Daleko od svega i sviju.
Nikad ne bih izlazila s tipom koji...stalno priča o mami/ili o sebi/ili općenito previše priča, pred ogledalom provodi više vremena nego ja, okreće se za svime u skunji, ima neuredne nokte, nosi na sebi bilo šta baby rozo, previše pije...ima toga, čini se!:)
Kad sam tužna...imam onaj kasični pogled u daljinu, oči mi se nekontrolirano same od sebe pune suzama koje puštam da padaju, ne brišem ih nikada... Imam jednu čudnu naviku koje se sjećam još od ranog djetinjstva...kad bih bila tužna, sjela bi pred ogledalo i tiho plakala. To ponekad radim i danas.
Rasplačem se....jako često. Pravi sam cmizdravka. Sve me može povrijediti i rasplakati. Gruba riječ, pa i pogled dovoljni su da se osjećam jako loše. Nije važno hoću li to pokazati ili ne. Ali suze su tu. Prije ili kasnije. O rastancima, tužnim scenama ili ozbiljnim problemima da i ne govorim.
Najdraži kompliment koji sam dobila; Svi su mi dragi i ne mogu se odlučiti samo za jedan jer mi puno više od običnih riječi znači to od koga one dolaze. Općenito mi dosta ljudi govori da imam lijepe i tople oči. Jedna osoba mi je rekla da se "čovjek u mojim očima može izgubiti jer pričaju priču za sebe i čini ti se da joj nikad nema kraja. A kraj je ionako ono što najmanje želiš dok ih gledaš."
najbolji mamin savjet; Nitko nije vrijedan tvojih suza. Ako te netko stvarno voli, neće mu biti važno što si ponekad pijavica, što od muhe praviš slona, što si ljubomorna i što tvoja mora uvijek biti zadnja. Ako te voli, sve to će mu se činiti kao dio tebe, možda se čak i zaljubi upravo u neku od tih stvari. Kad takva osoba dođe u tvoj život, znati ćeš. Prije toga ništa nije vrijedno toga što ti možeš dati...jasno mala?"
Ko još ima ovakvu mamu *slaže ponosnu facu*?:))))
...nastavak u idućem postu....ljubim vas!
Post je objavljen 01.10.2007. u 10:53 sati.