Sad sam u vezi.. I to onak, čini mi se, poprilično ozbiljnoj. Ne mogu se naviknuti na to.. da sve nekako funkcionira .. Super se slažemo, razumijemo, kontamo, ma sve pet.. Naravno, postoji problem. A on je taj što smo udaljeni jedno od drugog stotinu kilometara. O.K., nije neka udaljenost, ali hebiga, nismo jedno kraj drugog.. And another problem - ja nisam zaljubljena.. Ne da mi nije stalo do njega - dapače- ali nisam zaljubljena. A i, nažalost, nekako sve više uočavam da nisam osoba koja može nešto planirati. Kao da sam nesposobna za to, ne mogu to objasniti.. Kao da nemam tu karakternu osobinu u sebi (ako to uopće i je karakterna osobina).. Jednostavno ne znam di ću biti za godinu dana, i ne mogu ništa planirati. Ma serem, mogu, ali me strah.. Jer, ako isplaniram neku future s tom osobom, onda ću imati vjerojatno osjećaj da sam se nekako obvezala, a toga me zapravo strah.. A i, uostalom, kako ja nakon 3 mjeseca veze mogu znati da ću se jednog dana (kad se vratim tamo odakle sam otišla) moći i željeti doseliti kod njega.. Zašto se sve mora ODMAH SADA odlučiti?? Živcira me to. Kad ljudi tako unaprijed razmišljaju..! I sad sam pod nekim pritiskom, jer imam dojam da ga zamajavam.. A opet.. ne želim ga izgubiti.. Ali kontam da hoću, ako pothitno ne promijenim lični opis i počnem planirati. Hebiga, ne znam.. Ne znam ja da li je to ljubav.
Post je objavljen 01.10.2007. u 10:11 sati.