Mislim da je bilo vrijeme da se javim.
dosad sam oklijevala,
cisto da me ne bi zapuhnuo vjetar nostalgije
prosipajuci najintimnije misli po virtualnom svijetu.
nije lijepo pokazati svima da si ponekad slab.
velika zemlja, ali mali ljudi.
nisu oni krivi.
mnogo sjajnih, zlatnih stvari.
a tek onda shvatis koliko si sretan.
"Snovi vrijede tek kad s tobom osijede, kad s tobom ostare"
a snova nema ako ih uvijek mozes kupiti
ja ne mogu.
i zato se smijesim svakom danu,
jer moram sama doci do razloga za zadovoljstvo
nitko se nece potruditi umjesto mene
moje je mjesto pod suncem bez sjene
mogu dotaknuti oblak koji pozelim
i sama skinuti zvijezdu;
pjevati hrapavim glasom
i biti sigurna da ce letjeti visoko
jer nemam nikoga da me zatoci pravilima
odmalena slobodna
mogu trcati bosa po mokroj travi,
uprljati stare razgazene cipele
i opet ce mi zavidjeti oni u sjajnim cipelicama s vrpcom
jer ne mogu kupiti razlog za srecu...
Ne pristajem medu njih.
Mozes ocekivati da se prilagodim,
Promijenim svoje snove I naucim gledati njihovim ocima
Ali ne ocekuj da budem poput njih
Previse je toga u meni
iskonski iskreno i slobodno od svake konvencije
mogu obuci stogod pozelis
izgledati kako pravila zahtjevaju
ako ti kazes da je tako
ali moje drugo ja je slobodno
leti daleko iznad tvojih ideja
slobodno
udise seoski, mirisni zrak
odlazi kad god pozeli
osjeca tugu i srecu
hirovito, ne dotice granice
ni vi ih ne doticete granice.
karakter nije na prodaju.
zato vas volim
Post je objavljen 30.09.2007. u 16:33 sati.