...polako izlazim iz kutije s oshtrim rubovima i protezem ruke ka nebu,,,znam da to chesto mislim i kazem,ali ovaj sam put ozbiljno budna...osijecham zvuk snijega i stope vjetra...vjetar trchi...obukla sam dugachki kaput kako nitko ne bi vidio krive korake...kako nitko ne bi vidio greshku...i cipele koje su pretijesne za ono shto zelim imati...to se tako mora,kazu...staze nisu iste kao jucher...duge su trave koje moramo pretrchati,,,ne chini li ti se da idemo tamo gdje ne postoji nishta?,,,chujesh li?...nema nam kraja...bol s vremenom postaje podnoshljiva,a lische koje je nekada pod nashim koracima bilo tako glasno,sada spava...moram zadnji put lechi na ovu livadu...obechavam - josh samo na ovu,,,ipak,nebo je odavde blize,a trava i cvijeche,pa chak i korov - mekani...put je josh dug...hladna kisha umiva tugu...ti nishta ne brini...svijet che biti tvoj...uhvatit ches pogled i vidjeti zvuk...nadam se da postoji sunce tamo gdje idemo...nadam se da raste trava,pa makar i ne onoliko zelena...livade su mekane,mislim...sigurno i tamo mozemo trchati...znash?!...onako!...po kuchama i oblacima,po planinama i po morima...i kad padne kraj,trchat chu po zvijezdama...
Post je objavljen 30.09.2007. u 14:08 sati.