Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/poesisscenae

Marketing

Pravo i pravda na široku moru

U ono pretkoncilsko vrijeme, kako to navodi terminologija Katoličke crkve, dakle prije 1962. g. u pristupu obredima v Nedilju muki u Rimskom Misalu drevnog crkvenog obreda na narodnom staroslavenskom jeziku stoji početak psalma 43. :
„Sudi, Bože,
i rasudi prju moju ot Jezika ne pripodobna:
ot človika nepravedna, i lastiva izbavi me:
jako ti jesi Bog moj, i kripost moja.“

A prijevod na moderni hrvatski standard glasi.
„Dosudi mi pravo, Bože,
i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne,
izbavi me od čovjeka zlobna i opaka!
Jer ti si, Bože, zaklon moj...“

Walt Whitman, poslovično najbolji američki pjesnik, ne po mojem mišljenju, već osporavanom mišljenju značajnijeg dijela američke književne kritike u svojoj zbirci Pjesma o meni (XXXIII) piše:
„...Ja sam sudionik, ja vidim, čujem cjelinu,
Plač, kletve, krik, pohvale za dobro naciljane pucnje,
Ambulanzu prolazeć polako što vijuga se crvenim tragom,
Radnike što traže oštećenja, prave neodgodive popravke,
Pad granata kroz raskidani krov, eksploziju u obliku lepeze,
Zuj udova, glava, kamena, drva, željeza visoko u zraku.“

I nastavlja u sljedećoj pjesmi (XXXIV):
„...Zapovjednik im je bio ranjen, a ponestalo je streljiva,
Tražili su časnu kapitulaciju, primili napismeno i
Zapečaćeno, predali oružje i marširali kao ratni zarobljenici.

Bijahu oni slava rase rejnđera,
Nenadmašni u jahanju, pucanju, pjesmi, jelu, udvaranju,
Veliki, nemirni, darežljivi, zgodni, ponosni i strasni,
Neobrijani, opečeni suncem, obučeni u slobodne lovačke odore,
Niti jedan preko trideset godina.

U jutro drugog dana bili su izvedeni u četama
i masakrirani, bilo je prelijepo rano ljeto,
Posao je počeo oko pet sati i završio do osam.“

Dok vam smeten ovako pišem slobodne, nepovezane stihove pogled mi bježi čas kroz prozor na bojnu armadu nekog starog i stranog saveza i biva mi jasno zašto su drevni jezici imali odmjerene termine za njih ta makra ploia, naves longae (dosl. veliki brodovi, duge lađe), a čas na sliku bradatog Whitmana koja svojstvom prikaze izazovno kao da lebdi pred očima. Kakve veze oni imaju?

1909. (Antun Gustav Matoš)

„Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“

A oko njih plovi neko drugo brodovlje, kafkijanski nejasno zamračio se obzor i kao da čeka da ga promaknu sile prirode i prometnu u staro stanje, a iz njega opet u novo, s malim promjenama, neznatnim detaljima, zapravo još starije— mudrosti još očekivanije sa bezizlaznošću, nepatvorenim pathosom grčke tragedije.

PRIČA O NEPRIJATELJIMA (Siniša Glavašević)

„Život je pun zagonetki, ali najzagonetnija je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj.
Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja negoli prijatelja?

Cijeli sam život želio biti okružen dobrim i vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogodii jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite.

Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sijeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljsvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa.
A može se dogoditi i da mrak zadavi svaku ružnu misao. Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi.

Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte dijelić svoje ljubavi prvome do sebe, i bit će manje neprijatelja.

Za početak, dovoljno je i to.“

Tek sad sam primijetio da se oni brodovi vrte, vrte se stalno ukrug kao da ih kakva sila goni na to. Nije valjda da ih valovi okreću?! Ma ne, šta je meni, nema takvih valova koji bi pomaknuli one grdosije, osim ako se nekim čudom, tu na neotvorenom moru ne stvori tsunami, a i onda, sumnjam. Ma znate, takve grdosije rade što im se svidi, ne obaziru se baš na male valove pod njima. Jednostavno, to nije moguće, razumijete me valjda?

Odlomci iz pjesme MOJSIJE (S. S. Kranjčević)

„Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu s vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, o silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!"

...I gle — kad tako već je ukleto —
I prokleto će navijek ostati, —
Smilovat ću se tvojoj željici,
Al' jao tebi što si želio.

Čudna manevriranja! I opet su promijenili položaj. Da to nije zapravo neka vizualna varka još neotkrivena mojim spoznajama zakona fizike? Ne mogu vam reći. Dan je tmuran, oblaci su zakrili sunce, uzet ću dvogled. Sačekajte! Ne vidim da se okreću. Valjda je vremenski prekratak period za takvu obzervaciju, ali kad pogledam poslije, nakon nekog vremena, oni su opet u drugom položaju. Može li mi tko od vas reći zašto je to tako?


Post je objavljen 30.09.2007. u 11:48 sati.