Srela sam se neki dan s kolegicama s posla, umorne su i iscrpljene, kažu da mi pomalo zavide što sam na bolovanju. Kažu, barem možeš spavati do mile volje... Eh...
Ni inače nisam tip osobe koja bi dugo spavala ujutro, ali znate što ljudi vele - iskoristi priliku još dok možeš... Stvar je u tome da se ja probudim u 5 sati, 5 i 30, nekad i ranije - i više nema šanse za sklopit oči...
I onda mi nedavno dođe u ruke knjižica, autora jednog svećenika, koji kaže da treba pronaći vrijeme za redovitu molitvu, što on čini svaki dan ranom zorom. I počela i ja tako - što reći nego DIVNO! Osjećam se puno bolje! Inače, u svakodnevnom vrtlogu života rijetko sam imala vremena za izmoliti cijelu krunicu "u komadu". A sad to činim i super je!
Hvala ti, Gospodine, na trenucima koje provodim s Tobom u rana jutra, dok me djetešce u trbuhu lupka, to su dragocjeni momenti moje (naše) tišine i razgovora s Tobom.
Post je objavljen 30.09.2007. u 06:49 sati.