Marketing
Brada (i brkovi)
četvrtak, 21.09.2006.
Da nisu samo sakralna nedjeljna jutra prosvjetljujuća, već i nedjeljna popodneva znaju biti, svjedoči ono jučerašnje.
Iz tranzistora je dopirao hit hitova «Opet si plakala» a ja nisam opet plakala već zviždala i rintala; opčarana naglim napadajem poleta za bavljenje kućanskim poslovima. Čaše, teće, šolje i pjati, što već danima čekaju i prijete organskim raspadom, ritmično su lebdili kuhinjom, i uz polifonu melodiju se slagali po policama. Ko u snu. Usisala sam ćilim, promijenila posteljinu i širom rastvorila prozore da uđe malo arije i sunca.
Neželeći se bespotrebno ograničavati na pišu il picu, i pustu konfuziju vezanu uz genitalije, samo ću reći da je jučer u posjet došlo ONO. Ne klaun iz horror serije, ne trandža u perju i šljokicama, ni neki gej-iz-okej, ni angažirani transrodni lingvist, ni čupavo čudovište. Ne.
Samo Ono.
Ono je jučer popodne izgledalo loše.
Jadno rekla bih, ali neću.
Sušta suprotnost danu koji me mamio vani, ko lampa moljca. Pa ipak, progutala sam knedlu, čeznutljivo bacila pogled u dvorište, samljela šaku i skuhala kafu. Tursku. Ono voli tursku. «s onim tvojim čudnim mlijekom» kaže. Kojim? Rižinim? «Ne, majčinim». Nema, nestalo.
Pitam se koja li je sudba pogodila to čudno biće, sudbina toliko teška da je svo shrvano pokucalo na vrata, zanemarujući našu žučnu svađu staru par mjeseci. Ono je tad bilo obuzeto količinom nepravde na ovom svijetu i vječnim pitanjem «zašto je trava zelena, kad bi trebala biti ljubičasta?». To je zbog klorofila rekoh, al je Ono bilo toliko zavedeno svojom konstatacijom, i povrijeđeno mojom prostačkom primjedbom da me brutalno išamaralo i zaključalo u špajzu, da «razmisliš o našem odnosu, o tome koliko daješ i što tražiš».
Eto na!
Zaključana sam bila danima. Nije mi teško palo, jer volim ekstremne sportove. Obožavam! Doduše nisam se ni stigla preispitat kako spada, jer su mi misli, tipično za mene, poskakivale ko sise spasiteljice iz Baywatcha; gore-dolje, u nedogled. A i općenito, onako u životu, boli me tur za to sve. Moja je situacija sređena, žlica srebrna, a najveća dilema crveni ili rozi lak? Plava ili crna majica? Marko ili Željko? ustati il odustati?
Ja zapravo samo hoću van igrati badminton.
(naime, širim svoje športske horizonte dalje od tetrisa i šaha.)
Nakon par dana čame i zatočeništva (ne znam točno koliko, jer u špajzi je mrak), Ono mi se smilovalo, i kroz ključanicu uguralo komad buđole, u znak pomirbe.
E, tad sam popizdila.
Po-pi-zdi-la.
Koljenom sam rasturila vrata i uz poklič «pa jebem ti i nabijem ti takt u guzicu. Ne jedem meso!" izletila iz špajze. "Samo slatkiše!" Ono me nikad nije vidjelo takvu. Lica su nam bila udaljena 5 centimenata a ja sam urlala; čokoladu! crnu! kiki bombone! acid! after eight! puding! keksi, i to punjeni! sladoled! rahatlokum! šnenokle! švarcvaldica! To, budalo jedna nemarna. TO!
Upamti već jednom!
Jedna jedina stvar; ŠE-ĆER!!!
Uvjerena sam da je Ono to tog trenutka mislilo da sam kilava i bezlična, nadasve nesposobna za ikakvu akciju. Mora da je tako, jer sad je mucalo od iznenađenja; nešto o mojim karakternim manama koje to zapravo nisu i o tome da je shvatilo kako nema veze što nemam lavandin, jer da ima nešto čak i sexi u svakodnevnom savijanju nad kadom, samo...
"Znala sam da je problem u lavandinu! Samo, lakše se svađati nego razgovarati! Pičko jedna!" prekinula sam mumljanje.
Ljudi su katkad baš bezveze.
Neko se vrijeme nismo vidjeli, sasvim opravdano, ako se mene pita. Pa nedam ja svakom da me jebe u zdrav mozak. I to suhomesnatim proizvodima. Osim toga, prošlost je prošlost. Važno je sad, a evo sad je tu.
Oprost, mir i dobro.
Pitam se što se zbiva.
Sjedosmo, na moje inzistiranje, ispit kaficu na balkon, iako se Ono nevoli sunčat. Čudan svat, to Ono.
A kad mi je već stvarno dojadila intenzivna šutnja puna neke težine i prašine, pitala sam «pa dobro, Ono, ke pasa? Oprosti, al izgledaš ko da te krava prožvakala, probavila u sva četiri želuca i pljunuila meni na balkon. Šta je?»
«Ma ništa, u lošem sam razdoblju. Nepitaj»
Nepitam. Pa ipak me neočekivano iznenadilo svojom cijenjenom prisutnošću, pardon nazočnošću, jer je totalno odsutno. I na tome sam ti zahvalna, ti bradati čovječe što živiš u oblacima. Došlo je samo na rehabilitaciju tišinom i gledanjem u daljinu. Pitam se smijem li ja onda pričat za oboje il smetam? Da odem iz kuće, pa da se slobodno rasprostre i opusti? Ne obaziri se na mene, ja sam ti tu samo nus-pojava, ko prišt poslije partija. Preporučam lila sobu, mirnija je. Da, da, naravno, možes spavati u mom krevetu. Koliko god treba, naravno. Masaža? Može! Tajlandska ili shiatzu? Da, jako je udoban taj moj krevet, svi se tu naspavaju ko bebe, znam. Ja ću na podu. To volim. Evo dekica. Ne, nemoraš se izut, pa znamo se, pobogu. Ja sam ti tu na raspolaganju. Uvijek. Samo reci.
Ono me uopće ne primjećuje. Pa zašto i bi. Ono samo tu i tamo navrati kad je u lošoj fazi, jer voli čudno mlijeko i voli se igrati doktora. To posebno voli. Mene baš i nevoli. Trpi me, rekla bih. Ne pričamo puno, jer Ono ima interese široke ko osmjeh Julie Roberts, i misli veće od sunčeve galaksije.
Kofein i nemogućnost bijega sa stilom ispunili su me nemirom. Osjećam se skučeno. Gost u vlastitom domu. Ideje koje brižno kradem i besramno kompliliram razbuktale su se ko požar na jugu Španjolske. Počinjem lelujat i uhvatim se kako sanjarim o karijeri u badmintonu. Baš me krenulo; stenjem ko Monika Seleš i imam ubojit bekend od kojeg su popucale strune na reketu.
Ono ima neobično ružne sunčane naočale.
«I ja bi bila nesretna da nosim takve cvike...» rekoh dobronamjerno. Ipak sam ja srce (i mazohist). «Čisto sumnjam...tebi je lako...» prostenje, i opet mi dade do znanja kako je intelektualni (i modni, dodajem) jaz među nama nepremostiv, i kako me sva čuda ovog svijeta neće promijeniti od onog što ja doista i jesam- bijedno i priprosto čeljade, sklono suvišnom i nevažnom.
Sirotica, uostalom.
Zatim teatralno uzdahne, i premjesti pogled sa oronulih fasada izniklih na istočnom horizontu, na šalicu u svojim rukama. «Ajde, bar kave ima...»
«Jeste!» potvrdim sa iskustvom kakvog samo ljudi žutih zuba imaju.
Suđe je oprano, krevet pospremljen, sa ćilima se može jesti a jesen miluje zastore. Život je lijep, kažem u sebi i srknem pjenicu.
Ostadoše mi brkovi.
Post je objavljen 29.09.2007. u 22:32 sati.