sat je upravo izdajnički otkucao ponoć i dao mi do znanja da smo jednim danom bliže kraju.
sjedam na jednu od onih od silnih preopterećenja izmučenih stolica i buljim u izgaženi pod. odlučila sam da više neću razmišljati o njima. no to je još jedno od onih ispraznih obećanja. tolike godine, razgovori...zar je to sve bilo formalnost nametnuta sa strane onih koji se ne spominju?
kako da ne razmišljam?kako nakon svih onih sati provedenih u uvjerenju da zajedništvo postoji? razgovore su zamijenile žestoke rasprave sa staklenim čašama i isprazno povačenje zadnjeg dima iz prve mi dostupne cigarete.
i dalje se tješim da će jutro donijeti promjene. koja neminovna laž.
razmišljam o nekom tzv.dobru u današnjem svijetu a jedino što i zapravo treba jest udarac u glavu koji će me brutalno dovući svijesti.poput ovog.
ali ja i dalje sjedim u polumraku zagušljive sobe ispijajući zadnju bocu jeftinog vina...cijena neprihvaćanja od nepoznatih ljudi je prevelika..
svako ide sam sa svojom boli,nije važno je li mačka crna ili bijela...
na svaki osjećaj se moguće navikuti ako se s njim dovoljno dugo suočava.
otuđiti se od nekog ili se ograditi ne znači nužno i patnju.
ljudi sa smiješnim imenima i skupim autima i ružama koje cvatu ravno ispred kuće. olovka koja para otužnu tišinu i svakim slovom vas sve više suočava s istinom od koje ste bježali? umjetnici?smiješno. doći ćei dan kad će i tebi biti pružena ruka..
Post je objavljen 29.09.2007. u 20:43 sati.