Nakon onoga što mi je George rekao i tako ostavio na hodniku, počela sam trčati prema spavaonici. Znam da nije vrijedno, znam da sam glupa, ali suze su se nakupile. Recite da sam cmizdrava, al nisam te suze htjela. Trčala sam kao nikad do sad. Inače ne trčim brzo, al' što sam sada trčala. Preskakala sam i po tri stepenice, samo da me netko ne vidi kako plačem. To mi je bilo grozno. Užasno mi je neugodno kad me netko takvu vidi. Nije da želim reći kako nikad ne plačem, ali rijetko u očima javnosti. Obrisala sam suze jako dobro, i onda sam ušla u spavaonicu gdje su me čekale Bella i Tara.
"Ej!" obje su me veselo pozdravile.
"E-ej!" odzdravila sam.
Kad su primijetile da nisam sva svoja, objasnila sam im to s Georgeom.
"Eto. Al dobro, nema veze. Pomalo neugodna situacija, al možda pristane na prijateljstvo." rekoh.
"Al', nije mi jasno. Zšato ne želiš biti s njim." pitala je Bella. Tara je samo imala zbunjenu facu.
"Neznam. Postali smo frendovi, i to dobri. I jako sam sretna zbog toga! Imam 15 godina, prezadovoljna sam ako je tako." objašnjavala sam.
"Pa ako ti je dečko, odmah znači i da ti je prijatelj." nadovezala se Tara.
"Da, a poslije? Tara, prekidi se događaju. I zna, ako mi je bio prijatelj prije, ostat će i tako poslije. Al hoćemo li mi nakon toga moći gledati jedno na drugo kao prijatelji?"
"Kompliciraš." rekla je Tara.
"Ma ne komplicira." rekla je Bella, "znam na što misliš. "nije tako zamršeno. Jednostavno nisi spremna za nešto takvo."
"Očito." procijedila sam.
"Ramona, ne moraš se udati za njega." objašnjavala je Tara.
"Da...baš to...kužiš, kad realno gledajući, znam da će se prekid jednog dana desiti. Tinejđeri smo! A mene je toga strah, ulaziti u vezu za koju već znam da nema neku daleku budućnost. Prijateljstvo je puno dublje, trajnije. A kad budem starija, zrelija, kockice će mi se već posložiti u glavi i ti odnosi će biti ozbiljniji, realniji, dugotrajniji."
Tara i Bella nakratko su pogledale jedna drugu i klimnule ramenima.
"Bella, oprosti, znam da si ti s Neilom. Nisam htjela nikoga obeshrabriti oko vaših veza. Ja sam čovjek za sebe..."
"Ne, pa shvaćamo te. Jednostavno: ti nisi spremna, ja jesam. Neki jesu, neki ne." odgovorila je Bella.
"I Tara je." rekla sam.
"Sigurno da jesam." Tara je kroz smijeh odgovorila i počele smo se smijati.
Nadam se da će George shvatiti. Želim da mi ostane prijatelj, i potrudit ću se da tako ostane.
***
Sljedeći dan je već bio kraju. Cijeli dan nisam vidjela Georgea. Ni Bellu. A baš kad je trebam oko jedne knjige. Evo Neila!
"Ej, jesi gdje vidio Bellu?" pitala sam ga.
"Ne, nisam!" brzo je odgovorio i odjurio.
Otišla sam u knjižnicu, spavaonicu, skoro po cijeloj školi, i Belle nije bilo. Idem pogledati u WC.
"Bella?" dozivala sam.
"Nema ovdje nikakve Belle, ovdje sam samo ja!" brzo je doletjela pljačljiva Mrytle.
"Oh, u redu." počela sam odlaziti, kad me prekinula u namjeri doletjevši točno ispred moje face.
"Izgubila si prijateljicu? Možda bježi od tebe!" ironično mi je govorila.
"Emm, ne Mrytle, zasigurno ne bježi od mene."
"Kako znaš. Jesi joj nešto ružno rekla, kao što su meni moje tzv. prijateljice. Rugale mi se zbog naočala..." počela je ridati.
"M-Mrtytle." nisam znala kako da je utješim.
"Ne moraš me pokušavati tješiti! Idi si traži tu svoju prijateljicu." odbrusila mi je.
"O-ok. Bok Mrytle." krenula sam. Čovjek ponekad ne zna što bi joj rekao.
***
"Gdje je Bella?" srela sam se Tarom. Ni ona je ne može naći.
"Cure, cure! Brzo, moram vam nešto reći. Nešto nije dobro!" trčala je Genna.
"Što?" pitale smo je.
"Sad sam popodne malo drijemala. Sanjala sam nešto. Nije dobro. I imala sam opet onaj grozan osjećaj da će se obistiniti. Kao neke stvari prije. Sanjala sam grozno biće i djevojku plave kose. Jako je slaba bila."
"Plave kose? Pa koga?" pitala sam.
"N-Ne znam. Imala je traperice i crnu vestu na bijelu majicu. Imala je lančić u obliku srca."
Ja i Tara smo se pogledale i obje u isti glas viknule
"Bella!"
Bella je plavokosa i točno je tako bila obučena danas.
"Ramona, gdje je Bella? Što je s njom?" plakala je Tara.
"Smiri se. Moramo je naći. Pod svaku cijenu. Genna, javi profesorima. Nas dvije idemo reći ostalima neka traže Bellu i same je idemo tražiti." objasnila sam.
Trčale smo i vikale po hodnicima "Bella". Naletjele smo na Georgea i Ricka.
"George! Bella, nešto joj se desilo. Geena je sanjala, ne možemo je naći." govorila sam mu.
"Što? Čekaj, smirite se."
"Bella? Pa, daj kakvo smirenje. Idemo brzo!" Rick se uznemirio.
Svi smo potrčali i onda smo na podu hodnika ugledali nekakve srebrne kapljice. Rick se sagnuo i dotaknuo to.
"Jednorogova krv?" upitao je sa čuđenjem.
"Što se ovdje događa? Što ovdje radi jednorogova krv? Kaj se dešava?!" govorila je Tara.
"Smiri se." smirivala sam je, ali neuspješno.
"Pa bogzna gdje nam je prijateljica, nekakvo biće smuca se po Hogwartsu, nitko uopće nezna što se događa, a znamo da se nešto događa."
U svakom slučaju, bila je u pravu.
"Idemo." rekao je George.
Pratili smo te kapljice. Vodili su nas do nekakve prostorije, no bilo ih je sve manje i manje. Zatim je iz mraka dojurio Neil.
"Neil, što ti radiš ovdje?" pitala sam ga.
"Ja, mm, n-ništa." odgovorio je i htio odjuriti.
"Čekaj, jesi vidio gdje Bellu?" zaustavila sam ga.
"Bellu? Ne, nisam...ja...ovaj...pustite me sad, žurim.." nervozno je odgovarao.
"Čekaj, Neil." Rick i George su ga zaustavili.
Izvadio je štapić. Toga sam se i bojala jer je znao jako puno čarolija. Bio je jedan od najboljih učenika na svojoj godini.
"Neil, gdje je Bella?" počela sam vikati. Glas mi je cvilio od muke.
"Kvragu, neznam!" zaderao se.
"Ne muljaj nam. Kamo si je odveo i što znaš o svemu ovome? O kapljicama krvi jednoroga, dementorima..." ispitivao ga je George.
"Pa što ste me napali?" branio se.
"Stari, reci što znaš sad! Ne čeka nam se. Cura ti je u pitanju, zaboga!" postavio se Rick.
"Neil, molim te. Neznamo gdje je Bella." govorila mu je Tara.
"Ma dajte..." i krenuo je, ali ne dovoljno brzo jer ga je Rickova ruka zahvatila. Srušio se na pod od boli, ali mislim da sam vidjela kako je krenuo dohvatiti štapić.
"Petrificus totalus!" zacvilila sam.
Zagrlila sam Taru i onda smo čuli neke zvukove. Trčali smo i pojavilo se svjetlo u dnu prostorije.
Isabella.
Ležala je nemoćno na vlažnom podu.
"Bella!!!" ja i Tara otrčale smo do nje, dizale je, budile je. Jedini znak života bilo je lagano lupanje srca.
No onda se to biće okrenulo. On. Oko usta bio je umrljan prekrasnom srebrnom tekućinom, no to je izgledalo zastrašujuće. Imao je blijedo, strašno lice. U očima mu se vidjelo zlo. Zlo i ništa više.
Zacvilila sam. I Tara je zavrisnula i počela se grcati u suzama. Svi smo izvadili štapiće.
"Tko si ti? Što radiš sa Bellom?" urlala sam. Jedva sam govorila kroz plač.
"Bolje pitaj što je on!" rekao je George.
Zatim je započeo odvratan monolog tog bića.
"Oo, našli ste si prijateljicu. Brzi ste, priznajem. No, ne dovoljno. Oprostite se sa njom...i sa svojim životom također. Avada Ke"
"Expeliarmus!" ispalila je Tara.
Nije još bio dovoljno jak. Jednorogova krv tek ga je izbavila od smrti.
"Ne nadajte se prebrzo. Što je vaša prijateljica slabija, to sam ja jači."
"Sectusempra!" upotrijebila sam čaroliju. U tom trenutku ni jedna druga mi nije padala na pamet.
To ga je malo oslabjelo. Nažalost, nisam bila dovoljno precizna. Samo mu je ostavila jedan krvavi ožiljak.
"Serpensortia!" stvor je viknuo i čarolija je stvorila zmiju.
Zmija je krenula prema Georgeu. Ali George je počeo pričati na parselskom. Molim?! Savladao je zmiju, slušala ga. Uspio je okrenuti zmiju i kretala je prema ovom groznom biću. Nije više imao dovoljno snage.
"Mi ćemo se još vidjeti!" izgledalo je da je to uputio svima nama, ali je pretežito Georgea gledao.
"Gdje ste?!" začuli smo kako su Eric, Morgan, Genna i Michael vikali.
"Ovdje!" viknula sam.
Bella se počela buditi. Stvor je nestao.
"Š-što je bilo?" sneno je pitala.
Sve smo joj objasnili i skoro je doživjela srčani udar. Svi smo krenuli natrag.
"Gledajte, neko zrcalo." vidjela je Tara.
I gle stvarno, na zidu je bilo naslonjeno neko prašnjavo zrcalo.
Erised.
Na njemu je pisalo govta crselj ežogenec ilejovt mejuza kopenaj .
"Joj, to sam čitala, to je ono zrcalo koje nam prikazuje naše najskrivenije želje. Idemo pogledati?" govorila sam.
"Što to piše?" pitao je Michael.
"Ja ne pokazujem tvoje lice nego želje srca tvoga." rekla je Geena, "morate naopako čitati."
Svi smo bacili pogled. Neki su htjeli reći što su vidjeli, neki ne.
No zrcalo zna. Evo, što je zrcalo vidjelo.
Eric je vidio kako je sretan sa Morgan.
Morgan je vidjela sebe kao sretnu profesoricu Drevnih runa.
Geena je vidjela kako nema više razloga za njene snove.
Rick se vidio kako sretnog čovjeka, radišnog, dobrog čarobnjaka i uspješnog u metloboju. I vidio je Bellu.
Bella se vidjela kao sretno zaljubljenu.
Michael se vidio kako živi jednostavnim životom, punom smijeha.
Tara se vidjela kao dobru vješticu, okruženu svim prijateljima i kako su joj svi članovi obitelji dobro.
George je vidio sebe sretnog i svog oca, te svoju majku kako je sretna.
"Ovo je zanimljivo." izustila je tiho Bella, dok su je Morgan i Tara pridržavale.
"Ej, Ramona, što ti vidiš?" pitao me Eric.
Približila sam se ogledalu. Bilo me čak malo strah što ću vidjeti.
Svi ostali su također gledali u ogledalo.
"Ne kužim. Pa vidim svoj i vaš odraz u ogledalu." bila sam zbunjena.
Odraz je bio isti. I svi su bili nasmiješeni.
"Možda to znači da si potpuno sretna." rekao mi je George.
"Pa, vidim se nasmiješenu u zrcalu. rekoh. Ovoga, oprosti za ono na hodniku..."
"Ne, oprosti ti meni. Stvarno. Ono što sam ti rekao za gryffindor."
"Ja želim da budemo prijatelji. Stvarno to želim!"
"I ja. Ne želim nikakve drame. Što bude, bude. Ali ne povlačim ono što sam rekao onu večer. Osim onog zadnjeg za gryffindor."
"Ok. I da, zašto nisi rekao da si parsel-ust?"
"Zato jer se nisam sjetio!"
Izašli smo van iz prostorije i svi profesori već su jurili po Hogwarstu. Profesorica Preobrazbe već nam je zaprijetila da moraju svi u svoje spavaonice, Bella u bolničko krilo, a da će sutra ozbiljno porazgovarati s nama.
Kada smo ja i Tara došle s Bellom do bolničkog krila i kad je sjela, zagrlila sam je snažnije nego ikad.
"Hvala Bogu što si dobro! Neznaš kako smo se prestrašili. Pa što bih ja bez tebe. Tko bi mene i Taru onim svojim zaraznim osmijehom svako jutro zarazio?" govorila sam joj i držala je čvrsto.
"Ramona, pa dobro sam! Puno vam hvala. Ja trebam pitati što bih ja bez vas, gdje bih sad bila."
Bolničarka je došla i po njenom običaju istjerala nas iz bolničkog krila.
I ja i Tara smo krenule spavati. Nije bilo moguće. Skoro cijelu noć smo razgovarale o ovome. Čudno što nas ravnatelj nije zadržao. Vjerojatno je htio da se naspavamo.
Pogledala sam na Bellin sad prazni krevet. Nikada se ne bih pomirila da je zauvijek ostao takav.
Znam, čudan kraj, nije još sve objašnjeno. Biti će u sljedećem postu sve dobro razjašnjeno. Žao mi je ako se nekome ovaj post ne sviđa. Nastavak priče slijedi...
Post je objavljen 29.09.2007. u 16:06 sati.