Marketing
Kao putar na sobnoj temperaturi
Ne kužim ja muške baš ono skroz. Mislim, volim ih, dragi su mi, nastojim ih razumjeti, ali kad baš pomislim da to mogu i da me krenulo, uspostavi se da imam nešto što me u tome ometa i onda - ćorak. 
Moj Netko i ja. Izludi me ponekad. Budem zbunjena, ljuta, živčana, pekmezasto-plačljiva. Traje to jedno par sekundi, minuta ili uvrh glave sati i nakon toga opet sam sva smekšana kao putar kad ga pustite na sobnoj temperaturi u ljetno vrijeme.
Zapravo vam najprije opet moram reći da je Moj Netko dobar čovjek. Dobar prema drugima, a posebno prema meni. Voli me. Mazi me. Poštuje me. Pazi na mene. Nježan je. Usrećuje me ... K tome, volim i ja njega, onako skroz (naglašavam to jer kao se može voljeti polovno ). Razumijemo se, često i vrlo dobro ... Ako nastavim neću moći napisati ono što sam krenula.
Uglavnom, ja volim sve precizno. On je više za otprilike. Onda tu ponekad nastane kratki spoj. Samo hipotetski primjer. Ako se dan prije dogovorimo za more, onda nema teorije da zaboravim da smo se dogovorili za more. Nema tu onoga, možda idemo na more. Nego - idemo na more. Točka. Amen. Onda, kad se već dogovorimo okvirno (ono za more je definitivno, jedino što radi nekih objektivnih razloga vrijeme ostaje nepoznato), ja ne mogu, ali baš NE mogu onako cijeli dan čekati da vidim kakav plan će biti. On može. Može bez ikakvih problema 5 do 10 minuta prije spontanog izlaska iz stana (kuda već) jednako tako spontano krenuti (isto tako kuda već).
Ja moram prije znati. Volim znati. Osjećam se nekako blesavo kad sam u praznom hodu. Kao da mi je vrijeme neiskorišteno, kao da sam svašta mogla napraviti, a nisam. I kao da je netko nemaran, a ne bi trebao biti. U svakom slučaju, ne volim taj osjećaj kada imam jaku potrebu da znam točne informacije, a ne dobivam ih. Čak uopće nije bitno radi li se o nečemu krupnom ili situaciji kakvih u životu prođemo tisuću.
Pitat će se mnogi vjerojatno zašto pravim problem tamo gdje ga nema (kao što se to pita i Moj Netko ponekad), ali ja ne funkcioniram dobro po principu - uvijek spremna. Već sam pisala čak i ovdje, lani, kako volim biti spremna onda kada treba. A za to trebam vrijeme. Osim toga, volim si koliko objektivne mogućnosti dozvoljavaju, barem okvirno organizirati dan. A realno gledajući, to je u većini slučajeva moguće.
Neke se stvari nikad neće riješiti. Barem ne onako generalno. On je takav, ja sam ovakva. On nije picajzla za takve stvari, ja ga zadavim sa svojim (ne)potrebnim njurganjima. Ono što je dobro u toj priči je onaj putar s početka. Smekša me. Samom svojom pojavom. Oprostim mu jedno 99% (ako se i ima što opraštati) čim ga vidim. Onih 1% riješimo razgovorom. On na svoj način, ja na svoj. Valjda se nalazimo i u tim načinima međusobnog smekšavanja. Ma zapravo nije to valjda. To je 100%. Osim toga, polako počinjem olabavljati tamo gdje sam mislila da nikad neću. Posebno kad vidim da se trudi promijeniti se. Dobro, nije baš da mu svaki put uspije, ali …
Volim ga.
p.s. Slika pokazuje kako se sad osjećam.
p.p.s. Soba iz naslova odnosi se na ljeto i nije klimatizirana.
Post je objavljen 29.09.2007. u 08:38 sati.