Ležim na krevetu na kojemu su mnogi prije mene ležali i pitam se dali je ikad bio ovoliko natopljen suzama kao sad!?Jeli itko bio tužan i umoran od života da je ovdje,na ovom mjestu,pomišljao na samoubojstvo!?Umorna sam od priča da će bit bolje,da će se sve popravit...Prisjećam se dana kad s mojeg lica nije silazio osmjeh.Pravi iskreni osmjeh...Kad su još uvijek roditelji bili uzmene,tješili me za svaku moju lošu ocjenu,svaki moj ružan san...Gdje je sve to nestalo?Zašto je tama progutala moj osmjeh,moju sreću?Sjećam se dana kad me majka vodila u školu i tješila me da je to moj novi početak i da se nemam ničeg bojat..Gdje je sad njezina utjeha?Zar me ne može izbaviti iz ove tame?
Nemam više snage za daljnju borbu protiv ovog zla.Sve što sam imala ono mi je oduzelo,moje roditelje,braću,prijatelje...Već godinu dana pokušavam živjet protiv toga ali moje tijelo je izgubilo svu snagu,duša vjeru.Kako bi bilo lijepo da me netko primi za ruku i odvede u novi svijet.U svijet u kojem se čini da je sve savršeno,da si sposoban sve raditi kao treba,preći preko svake prepreke.U kojem ti je kišni dan lijep dan.Gdje ne mislis na nevolje,na ono sto će se dogoditi,nego jednostavno uživaš u trenutku....Gdje je taj svijet????
Post je objavljen 29.09.2007. u 00:25 sati.