Dugo se nismo čitali, zar ne? Istina, nekako uopće nisam osjećala potrebu s vama dijeliti svoje misli jer su one u zadnje vrijeme postale pre... pre...hmmm...prejednostavne. Prelagane. Preneopisive. Uglavnom "pre".
I dok se Mudjica vani zabavlja skakanjem po lokvicama, gutanjem gumenih bombona i nadglasavanjem smijehom svog vlastitog smijeha, dijelim s vama nekoliko svojih misli. Nakon onog "bez zašto" kojem sam se jednostavno prepustila, stvari su jednostavno krenule u nekom smjeru kojeg niti želim, a niti mogu objasniti. I sve ono što je rečeno u tom mom čudesnom napisu, potpuno je točno.
Poruka anđela doprela je do same srži i zaista stvari nisu uvijek onakve kakve nam se čine. Daleko, daleko, daleko bolje su...
Strpljenje se isplatilo, bol je nestala, moje su se kockice zaista posložile na svoje mjesto. I život mi je nalik priloženom tangu. Strastven, suptilan, najsofisticiraniji ples kojeg sam ikad doživjela. Neopterečujuća, ispunjavajuća igra nadmudrivanja kvalitetnih umova, izazovi koji se nikad prije nisu pojavili nego u ovom trenutku kad je za njih bilo pravo vrijeme, korištenje svih raspoloživih znanja, sposobnosti i vještina. Čarobni ples čudesne lakoće življenja...
Ples strasti. Gledanje direktno u oči životu, srca punog strasti koje je proživjelo svoju kalvariju, ponovno se sastavilo, postalo jače, otvorenije, sposobnije voljeti...
Ples ljubavi, isprepleten željom, sljubljivanjem, dostojanstvom, snagom, užitkom, maštovitošću, kreativnošću. Ples kakav želim plesati, bez boli, bez skrivenih namjera, bez dominacije. Ples otvorenog srca, duše i očiju...